Pomognite dragi i štovani ljudi širom svita,
da u ovaj raj Puntamički i zadarski, dobar čovik uloži kapital svoj pošteni,
koji će mu se brzo vratit i po žepu, kontu i duši, da radionu stolarsku sa ovog bisera zadarskoga,m,
ili kako ga još mnogi zvaše;
rudnikom zlata blizu ruke ča lina nije, preselim na BOKANJAC U RADIONU NOVU VELU,
za koju plac licitirao sam već 2 puta,
i ishod bijah gubitnički, jerbo nemam 60 000 DM, A RATNA ŠTETA DIREKTNO OD KRAĐE U ŠKABRNJI,
i rušenja na BORIKU od 500 000 DM je nešto veča.
Nisam hrabar moliti da mi DRUŠTVO to ustupi (ova rodna gruda moja), ili počeka do isplate prostora poslovnoga,
na PUNTAMIKI, samo radi ratne štete,
nakon koje sam narodu, i više od 600. 000 DM poklonio u vrijednosti proizvoda svojih,raznoraznih, u saznanju da je to prema koraku branitelja našeg, sa prve crte bojišnice,
kao mrav prema slonu, rad velike njine žrtve,
stoga vječno hvala njima, pa bi i na vrata drugih pokucati mogli nekad, naši dragi branitelji, jer su i za sve ostale, živote svoje žrtvovali, već i svega što učiniti želin u TOJ NOVOJ RADIONI.
Uz solidno moje znanje, od zanata samo deset, postrojenja, strojeva, zaliha i tržišta, jer najbolje na svitu skale činim, do osam m/ dvostruke, i gdje bi deset patenata započetih ostvareno bilo, a o turizmu mnoge ideje naviru često, pa se puno skica i zapisa nakupilo, i vrlo brzo, stotine usta sigurnoga bi imale kruva,
i koraja veselijeg i koraka štabilijeg, a sa karavanom zanatsko-turističkom, folklornom, gastronomskom, kakve na svitu nema,
u smislu atrakcije turističke,slavljeničke, još nove stotine čeljadi, sidali bi za trpeze bogatije, a furešti, ča bi nam rad ugođaja takovoga pohrlili, preplavili bi LIPU NAŠU od Konavala do Iloka.
I sad, ti ča kompleks inferiornosti baš nikada ne priznaješ, i ča se ono u trlišu plavom (radnom odijelu), a kojeg nikad zamjeniti,
ni najelegantnijim veštidom (odijelom) neću, za 2000-u ispod jelke na Jelačić trgu motao se 35 dana, poklanjajuć skale (ljestve) i suvenire, da bi kućica za Vukovar bila nešto pizentija, i u zelenome na najboljim lojtrama na svitu, iznosio svite i recete (savjete i recepte, kako i Švicarsku preveslati brzo, a koje sam onda, uz posvete Mesiću, Račanu i Budiši poklonio, svakom svoje, a sa željon da bi novi trojac, sa Antićem, Milovićem, Srićom i sličnima, za dobrobit LIPE NAŠE dobra više nam donio,
pa bi ono po bodulski zavikniti njima mogli:
" kad ih veslajući muški prestignemo , a sa vi nami perite pijate (tanjure)", iako od zvaničnika fermao me još nitko nije,
jer naivan ja se nadah, ali mi oni mnogi koji bijehu prije pozivani, posli tri siječnja niti zvani nit viđeni, kao i do sada (16 mj) nakon što 50 ucviljenih Vukovaraca, poklon skale zadobiše, nitko za Vukovarsko rodilište, niti jednu lojtru ne otkupiše,
iako mediji sve jasno nasloviše.
Malo čudi da i učeni ljudi mnogi, valjda rad odijela moga radničkoga,
svi odreda zapitkuju: "a tko to sve piše volili bi to mi znati"
a ja njima odgovaram: (Šeparovićim i drugima), prid crikvami, na trgovima, bolnicami, rivami, Maksimiru i drugamo, bolje da me svitujete (savjetujeta), koliko za svaki napis, pa iako u dijalektu, što ga s guštom, netom pročitaste, meštrima od vješta pera maraka ja triban dati, te je moja kratka osobna kartulina u šepurinskome izričaju lipon, po mnogima ki pisništvo tiendu (razumu) malo više dosegla i 2000 DM, koje je eto, "zavridija" anonimni meštar pera, za ča mu ruka pisnička, inventivna žvelto piše. Za sve ovo mi treba hitno, sve u NOVI VELIKI PROSTOR preseliti, di ću peron, besidom, idilom (slike i video), libar napuniti jedinstveni, i za mnoge znatiželjni
"KAKO ČA I DI SA FUREŠTIMA DRAGIM NAŠIN".
U NOVOJ RADIONICI NA BOKANJCU bezbroj noći već sanjanoj, niti tisuću metara od mojega vinograda velog, slakog, na CERODOLAMA, gdje ledine okolo vele, mlade ruke pozivaju u sluganstvo, koje će uskoro kapljicom kripnon uzvratiti in za trude, poti i žulje njine, ča će se uskoro maraštinom pozlatiti, jer od osušenog njenog zrna, prošek močni odležali, likariju svaku zamjenjuje za sigurno, i još kripi, i voćnjaka sa stotinu bajama, oraha, marašaka, smokava i maslina, di će prijatelji moji iz LIPE NAŠE i od Japana do Kanade, kao u svoje perivoje i gardene sa ponosom dolaziti na CERODOLE, niti pola ure od plaže lakim hodom, u vrimenu kad kupanje zamijeniti želu, među grožđem i voćem i balote zaigrati, u bunjami na karte proba srću i još ća god lipo napraviti. Mnogi koji će u razmjenu stručnu dolaziti, u RADIONICU MOJU NOVU NA BOKANJCU, priko turista, koje će porad mora , srce, čekić i libar vuči, do onih, koji će dolaziti i rad žala naših, Zadra a i Tonovih relikvija, i konobe čudotvorne, gdje će furešti, nakon što sami poberu grožđe, i nogama gnječiti ga, al bez vode i šećer, a uz pratnju pisme i šale ke će monitori i kamere, za na vike svidočiti. u sve u društvu mojih velih štovatelja: Sriće, Alena, Dalibora, Wolfa, Grubišića, Jakšića, Franića i humanih ljudi mnogih, diljem svita, dobre volje, koji će predavanja mladosti našoj tišćat (održavati) o temama svakojakim,raritetnim, i još od zanatlija vrsnih stažunanih (iskusnih), ala Juraga, Ćiro, Štampalija, Maglica, Vlahov, Morić i još mnogi drugi dragi vridni ljudi, koji će ubrzo kraj svoj stari agvantavati ga lipo sa ponoson, ča će reći vraćati ga u život bolji, i ča su, osin u drivo i od nacrto raznih, meštri svjetski i ugledni dokazani, u svemu će nauk i životno iskustvo dati i našim mladim diljen ove drage grude, koja za svakolikim znanjen vapi, da u svemu mi ubrzo, u vrh svjetski isplivamo, pa na večer svi veseli, pored bačav, punih svega lipog, naturalnog, sve pisme svita, bez žumanjca, zapivati, i uz svanuće pojti spati, i svakoga darom, iz radionice i konobe na žale naše podsjećati. U NOVOJ RADIONI NA BOKANJCU, koja bi 950 m2 bila na tri etaže, pa bi na balkonima i terasama, u koritima ili bazenima,sa zemljom plodnom, kao i ovdje na PUNTAMIKI bilo više grožđa, voća, maslin, malih jagoda i povrća raznovrsnog, uz cviće lipo, koje bi fureštima našim dragin, za dolaske i odlaske sritne poklanjali domaćinski, te i rad toga dolazili bi, vrli meštri u razmjenu sa meštrima svima našim, a mi bi tribali i naši momci mladi, zgodni lipotani, kavaliri,đentlmeni, osin na družice njine, puno mlađe, nabaciti očadu lipu, i spretni biti " ukresti" (ukrasti) in znanja puno, svakakvoga, a stručnoga ponajviše, dok se sladili budu svakolikin našin trudom, u voćnjaku, konobi i gajeti ispod idra (jedra) latinskoga,. organizirali bi takve zgode, predavanja, da posli ure i po ubacivanja moćne hrane u vijuge, ispod kape, i užina kripna slidi da se ispod kaiša, oli pupka, ni oni ne bi uvridili. A da bi nam to od ruke i brže i lakše išlo, kao usput, davati ću nagrade vele i raznorazne svakom svome učeniku i radniku, ki poliglot, uz dar odozgor i trud odozdol, bude dobar, te još uz to erudita (ki će puno svega znati), iz libro mnogih starih i novih iskopati, i koji će uz pismu, ples i besidu lipu, znati pružit i komičnu i ozbiljnu, a posebno kružoke ću osnovati raznorazne, da se i vicevi svake šorte (vrste),lipo znadu, uz puno smiha, puno puti ponoviti , na zadovoljstvo gostiju nam naših dragih, oli kao nekada, prije 30 g., ki iz prve pogodi ariju," uzoritu", "o sole mio", "pivci moji" i slično, slidit će ih litra vina opet svakog, pa će moji momci i rad lipog svita, oli boljih polovica, bližih i izdaleka, koje će sve to češće sa drugama svojin dolaziti, uz nagrade moje, biti meštri od pisme lipe i zabave svakakove, jer furešti će nam dohoditi, ne samo radi mora i sunca i KAPELICE uz RADONU NA BOKANJCU, već ča će in lipo, živopisno, oriđinalno s nama biti, ča ćemo ih vicom masnim nasmijati, a sa pismon uz bukaru i žmuljiće, ča posli svega lipog grede, razgaliti na jeziku njihovomu. UZ NOVU RADIONU NA BOKANJCU koja će cilom svitu biti znana, po mnogočemu, na ulazu s desne strane, nalazit će se crikvica mala (4 X3 X3), sa oltarom moga drvodjelskog prvog banka oli marangunskog starog stola iz 1950. g., a uz njega od već pripremljena, tri velika panja debla od masline, izrezbarene u prirodnoj veličini, stajati će obitelj sveta naša, uzorite mi kolege po kruvu, priko sorta (čekića), pile, tesle i blanje... i štovane po poslanju, u znaku muke križa drvenoga. Pomogni obitelji sveta i draga, kojoj drvo ne bijaše, ni grubo, ni teško, nego sa križom, sudba navještena, da se RADOSTI STVARANJA obogaćuju, RADOSTIMA DAVANJA, a ruke pune, ispružene drugim, dostojanstveno ih potaknu, TO JE NAJUZVIŠENIJE OD SVIH NAŠIH MOĆI! Ovu će poruku svaki tko sritno dođe, pročitati moći na nekoliko jezika svjetskih, a obitelji svetoj, uz doticaj im ruku radnih, svetih, obećati svaki, da će u životu puno više nazbilj (na dobro) biti, i mnoge druge, ki na hvao (loše) bjehu i gredu, na put pravi uputiti, poučiti. Mnogi će dolaziti iz LIPE NAŠE I DALEKIH RAZNIH STRANA, zalipiti mozaik mali,svojom rukom, kojih će raznih pri ruci biti, pored KAPELICE male drage, šesne, jedinstvene ispod neba, kao i onih, kojeg će sa sobom, sa ponosom doniti mnogi, a od dlana nimalo veći, što obilježje nosi, domaje im daleke, drage, i tako će dugo vremena, nastajati jedinstvena mozaik fasada, od kada je Petar Sveti naredija da ga kontra Isusa, objesu glavon doli, a u unutrašnjosti kapelice lijepile bi se poruke, želje, molbe, zahvale, zavjeti, uspomene, pozivi na poznanstva, slike sureta raznih, posebno radova dobrovoljnih, takmičenja od dobrih dijela do kulturnih i vjerskih do priredbi sportskih,događanja vridnih pažnje, i to sve na pločicama raznih boja, školjki, mramora, žala i sveg drugog što kraj vaš dragi nama tako približava a svake nedilje radnik najbolji u družini svojoj, imati će čast da u kapelici iz ruke njegove poklon dobiju posjetioci, gosti mnogobrojni, sa kojima će zadovoljan biti i on i svit, a stimulans radnicima da sve to bolji i meštri i ljudi budu, a ujedno iz mnogih, škola, fakulteta, poduzeća, najbolji u tom misecu, imati će čast, da uz poklon njemu i on dijeli naše dare svitu ki će doći dotaknuti ruke obitelji naše svete. Poviše NOVE RADIONE na katu i pol oko 1500 mm jedinstvena će biti “ŠKOLA KAKO U ŽIVOTU ISPOD ZVIZD NIKAD SITAN, A VAJIK DRIT, ODITI!” Ma, o tomu će povelika štorija uskoro, iz kartilo mojih, uz mnoge druge, po svitu broditi, Sve će ovo pratiti oko ŠEPURINJANINA I ZATNJANINA ŠIBENSKOGA, A VELOGA DRAGOG OCA, ČETVRTOGA SVECA HRVATSKOGA, FRA ANTE ANTIĆA, uz čije će slike i sve naše molbe i svih tri miliona čvorova ili svržo pola vika sakupljanih i čuvanih, i ostalih mnogih proizvoda, projti će isprid oltara oli vrata, našeg duhovnoga hrama prvog, na KAPTOLU, za čiju obnovu, donator sam četvrtu godinu, sa četvoricom samo iz Dalmacije, Istre i Primorja, priko Šepurine moje rodne, Šibenskoga Jakova svetog glasovitog, MAJKE BOŽJE KAMENITIH VRATA, Zadarske Stošije velemučenice, te svetišta najstarijeg Marije Bistričke, i Vrpoljske drage, Dalmacije prve štićenice, i svih drugih dragih, znamenitih i štovanih vrata od crkava diljem LIPE NAŠE, isprid kojih sam našem svitu i fureštima dragin, na tisuće poklona u ruke im od srca stavljao, pa, nažalost, zbunjivao mnoge, sa naznačenim biserima prekrasne nam HRVATSKE BAŠTINE LIPE, od Vukovara našega ponosnog heroja, do Konavala naših lipo izvezenih, ter su mnoge njine zacaklene oči, likarija za oboje bila, pa je i to jedan razlog, između stotine, a ne bi radan bija, da se ikad počuje po redu, zašto neću nikad u mirovinu, oli penšiun pojti, jer se evo, - u šezdeset i tretoj osićan kajda mi je trideset i treta u toku, a kamoli kad od jabuka svojih i sa četvrtog kata od kuće i radione nove encijanov ocat budemo pravili. Stoga i ti drugom pruži svoju punu ruku, ma ča ih je ona žuljin tvojima stvorila, oli od grla zeru ušparala, i doživit ćeš forcu, kripost i blaženstvo velo, kao i bogatstvo svekoliko čulno, kakvo pročitati možeš, s desne strane volta u kantunu, kod MAJKE BOŽJE KAMENITIH VRATA, od 15. i 16. 7. 2000. g., kao zavjet dani i blaženstvo tada doživljeno. ZA DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI na JELAČIĆ PLACU, našemu glavnomu, pršunatama (fritulami) i vinom šepurinskim častio je čudan znanac, mnoštvo svita, od večeri rane do u noći kasno, novinari u vele notese sve su to mećali, a u medijima ujutro ni slova ni riči, i od svih se najbogatiji osića i po srcu i rumenu koraju (izgledu), iako bez kune i cente igdi ikakove, a ča znaju i viruju samo ONI gori, a mediji ga i bez takvoga saznanja i gesta kontroveznim nazivlju učesto čudakom, pa ujutro svoje lojtre-skale-ljestve, više nego upola ih kao prosjak nudi, za rad malo kruva žitovoga, mlika i srdel ča su bili po deset kuna samo, a svojih smokav suhih, mendul, vina, kvasine i ulja imao je vajih u torbi svojoj, u koju 15. 7. 2000. g. po prvoj litnoj zagrebačkoj kiši, iako meštar biješe mokre i glave i škine, radeći do sedamnaeste ure, MAJKA BOŽJA KAMENITIH VRATA, nije dala nikako mašiti (otvoriti), dirniti, tu putujuću škrinju po starinsku oli špajizu, velog meštra s juga, ki se doša sa BANOM družiti, pa ni do dvadeset i treće i po ure, to je pravo čudo, govorili su mnogi, jerbo 130 kg cimenta i 20 kanti šljunka, pred ulazom ugradia je u pločnik i četrnaest uri u usta ništa stavia nije, a škina mu bila jača i noge i ruke, nego ikad prije, tako odgovori starijoj gospođi, koja ga je jedina upitala, posli 23h, a kako ti sinko leđa i ruke, ONA ONDE IZA VOLTA DALA TI JE FORCE i puno ti fala, kad si sve ovolike cimentao rupe, di su narodu noge upadale, pa je i hitna pomoć ovdje dolazila.. Taj čudak sa juga, od 1. 6. do 15. 9. 2000. g., nakon što je 29. 5. u Zadarskoj psihijatriji, za 23 naša bolesna branitelja, podijelio skale, LIČITI se blizu BANA doša i malo okolo, umisto u moru u znoju se kupati, spavajući na šedijima (stolicama) isprid Dubrovnika, pod kestenom na Gradecu blizu Katarine svete, noću đir činija isprid svima znanih ČUDOTVORNIH KAMENITIH VRATA, i u HARMICI iza škine (leđa) Jelačić viteza, ispisujuć na petnaest stranica, sa petnaest fotografija, svoje molbe i vapaje mnoge, odposlanih na petnaest štovanih naslova, da mi od ratne štete, 500.000 DM, barem deseti dio dadu,u stupu, za parcelu na BOKANJCU, za NOVU, VELU RADIONU, gdje bi za dvi do tri godine, i za 500 usta, bilo kruva sigurnoga, ni čuš, ni buš, do danas ne dobih, od nikoga, pa sam tri i po miseca, na TRGU sa porukama mojima, ja prisutan bija, 50 skala (8.000 DM) već petu godinu, za kanadere a spasioce naše ja nudija, mnogim vatrogasnim družinama, sa posvetom, skale poklonija, i Dalmoše svoje lipo prikoria, i kao i svima folklorašima, da nam više zavole domaju, i uz poklone vapijo, za milost, na terasi MAJEK BOŽJE BISTRIČKE, ČUĆERSKE, VRPOLJSKE, KAMENITIH VRATA, KATARINE i drugih. Pa ovom zgodom, molim našega štovanoga nadbiskupa Prenđu, ki je na čelu HRVATSKOGA našeg karitasa, da pruži besidu i savjest mu još čistija bude, a za moju VELU RADIONU NA BOKANJCU, iz koje bi još više poklona udiljeno bili, da sam je bar 1996. bio preselija, više nego troduplo bi bio udjelio, kao ono 1991, kad sam sazamjenikom njegovim, poklonio za 22 sela, postradala, 44 stola za kužinu, 176 stolica – tamburina, 44 komada skala do 6 m, 22 kutije dasaka kuhinjskih, i više od 200 skala, oko 2 m unjulih jednostrukih), zar da borci lakše, iz rovova izlijeću, pa da su sve moje skale došle u rovove puno manje bi crnih marama, facolo ili ti šudaro bilo na glavama tužnim, kao i pokloni koji su brodom za Kosovo išli, ma do danas, ni potvrdu ne dobih, kojima su dari, uručeni moji, A ZAHVALNICE OD NIKOGA NE ŽELIM PRIMATI. Nakon ovoga molim one, nažalost i mnoge, koji ne mogu razumiti ovakove postupke i dila, da ne daju glasno komentare svoje, puno uvridljive, jer iako ih ja skoro pola vika slušan i doživljavan, rezignirao se (digao ruke od svega) još nikada nisan, a i za nikad neću, al mi je žao i puno me čudi, da nema više ruku ispruženih, koje u druge nemoćne i siromašne ruke udiljuju dare raznorazne, jer nismo toliki siromasi po kontu i džepu, kolika nam je pustoš u duši i srcu, pa kad nam SVEMOĆNI podari najbolju prirodu, onda bi red bija, da uz žuljne i potne (oznojene), oni ča to nikada ne bjehu, a imaju kruva bogatoga, i ki činu one višje, svjetovne i duhovne strukture, da puno višje počnu za primjer bivati, jer kad već su libero (daleko) od teškoga rada, neka baren poštenije kruh svoj zavriđuju, čineći sve to višjeg i ljuskijeg oko nas ozračja, jer dila njina ulice nan pune siromašnih po džepu i kontu,“posrnulima” i ohrabrenima na nemoral svaki. Stoga vi gospodo i drugovi, sa komentarima ni malo umjesnima, kao i vi koji ih čujete, a prigovor na njih ne pružite, one ruke, potencijalne ili nakanjene na dobro, zaustavljati ne mojte nikada, 15. 7. 2000. ispred oltara i volta MAJKE BOŽJE KAMENITIH VRATA, popravljen je prilaz, da narod ne lomi više noge svoje, i da nam podareno, puno više bude domoljubnog žara i zanosa, hrabrosti onima, kojima je pod kapu vijuga, nešto više dano, da budu prvi, koji će progres, puno željni, početi voditi, oli barjaktari naši dragi biti, pa iako bez stranačke piture (boje) i mrljuha (mirisa) puno podobnoga, te bi tribali mnog zaslužni borci i radnici, na čelu sa humanistom Velimirom Srićom, početi i šakama po stolovima tuči, u čijim se ladicama misecima,(od 20. 7. 2000.) nalaze trudi njihovoga i našega intelektualnoga_vrhnja, ča će reći programi razvoja za ovu LIPU NAŠU, koja uz ona "GOSPODARSKA I INA ČUDA" godinama lipo sa osmihom, sve to više toni u beznađe i apatiju pada sve to dublju i težu, a mladost naša, koja je, nažalost bez zdravoga hrvatskoga bunta, i ponosa, od vajkada nama svojstvenoga, trebala bi se onu uru noćnu do 24 sata, kad veliki meštar Bilić, izvlači iz dobronamjernih našijenaca mnogih, odgovore vridne, sva skupiti okolo ekrana, pa kad nakon što čuju puno čudnih stvari, koje ni za virovati nisu ni za dicu, već ujutro mnogim kočnićarima, birokratima, ne bi tribali dati marendati, prije nego iz ladica izvuču, ča nam je naš školovani skorup dobrog zacrtao, da bi, iako je tobož, od jedne strane, oli tima, taj paket razvoja, čim prije ga sunce ogrijalo i međ puk se nada počela vraćati, kao ono 1990. i u sičnju 2000. i te te da se i dalje, a ne samo do izbora, mudriji pozivaju na dogovore često, a zakonom bi utanačiti tribalo, da bivši dužnosnici i svi ki demokratski dojdu, barem dvi godine nasljednicima svojin, daju svite (savjete) i preporuke, raznorazne, po dvi ure, svake druge šetemane, a ne da BOGA molu, da budu gori, nego oni ki su prije bili. DRAGI NAŠI KOJI POŽELISTE ZASESTI NA TRONE VISOKE, A NE ZNATE, DA TE MEKANE I LIPE KATRIDE, NISU BAŠ NI LAKE, A NITI LJULJAČKE, I DA ŽRTVU TRAŽU, U POGLEDU SVAKON, A NISTE KAPACI (JAKI), OSIN ČAST NOSITI, PODMEĆATI ŠKINU (LEĐA), I STARE GRIHE I PROPUSTE OTKUPLJIVATI, ČESTITOŠĆU I VELIKIM TRUDON, SVEKOLIKIN, NE MOJTE SE PENJATI, PREMA TOMU, VISOKOMU, POČAŠĆENU TRONU! Jer samo tako, bez kompleksa inferiornosti (manje vrijednosti), zasukati rukave lakše će svi i moći i titi (htjeti), i tako brže prihvatiti, sa manje čuđenja, mnoge ideje moje, koje će uskoro prvi put poletiti u svu javnost svjetsku, sa naglaskom R A D O S T I S T V A R A NJ A , uz svekolike R A D O S T I D A V A NJ A, o kojima ni Bilićevi izabranici ne govoru više, kao o elementu poticaja mnogih, da bi sve više altruističkoga i kozmopolitskoga svičalo ozračja, i da od sadašnjih 95 % znanaca, bar 50 % ne meću me među lude ljude. Od ovoga svega će se moći puno lakše osunčati, oli oživotvoriti, u NOVOJ RADIONI NA BOKANJCU, i ugostiteljstvom na PUNTAMIKI, te pomognite dragi ljudi bez vašega gubitka, BAREM PETICIJOM. Radio sam uglavnom skale, ljestve, koje su rad odabira drva i najbolje na cilomu svitu, jer čvorove sa užitkom skupljam, 50 godina, te su velike količine raznoraznog drva i komada izdvajanih, rad odabira, a pogodnoga prostora ne imah do sada, da od tog drveta izrađujem i artikle mnoge druge, stoga zalihe ogromne, kao i poluproizvodi, ako se uskoro ispod Novog krova, to sve ne obrađivati počne, mogla bi se lako trulež uvlačiti, od stajanja stajanja, nepovoljnog, pa ni za loženje, ne bi dobro bilo, a moji danas i žepi i konto, ča su čudom prazni, da nitko niti vjerovati ne bi smio, bili bi još tanji i puno bjedniji, a koji ne postahu, radi mojih ispružanih ruku, već zbog ratne štete, povelike, propalih partnera, u stećaju, a i mnogih onih, "posrnulih" u velama mnogin, a svrži moji, lipotani, rasplakani bi i žalosni bili, kojih na milione ima, i malih komadića za suvenire razne, i za desetke tisuća poluizrađenih dalmatiskih bančića, SVE TO ČEKA NOVI VELIKI PROSTOR ISPOD NOVOG KROVA, NA BOKANJCU, di će puno mladih ruku sa užitkom velin, rad mnogih razloga više od 25 proizvoda, tržištu nuditi - svitu darivati, i spasiti da i pola vika sakupljano drvo, bude iskorišteno za stare i nove sve ideje moje, PA NE DOZVOLITE da se višestruki meštar, puno rano (63 g.) počne lačat pera, dok još su mu dragi čekić, pila i zvuci mašina, i da ne nagovoren budeN, rad nevolje vele, uz gusle cilom svitu jade kazivati, sve svoje i naše, a ča mi preporučaju i Mile i Dane, guslari nam iz Sinja i Dubravica, koji su ne samo pismon domoljubnom, zamiritali i moje skalice za poklon. Dragi svite optimist sam kao i vajik do sada, te cilom svitu najavljujem takmičenje, nikad neviđeno, od postanka ovog našeg svita, tako u šali i zbilji, kažu prijatelji moji, sa nagradom velom; do kraja svoga vika litovat će gratis,sa familjom svojom, kod mene u Zadru i Šepurini rodnoj, prvim biserima uz more na svitu, oni prijatelji novi, ča in nisu smetali ni poti ni žulji, ako li su sličnu kalvariju svojevoljno prošli, i ako imaju još force, volje i ideja, te puno životnog iskustva i znanja, na sve mlađe, s ponosom i žarom prenositi vajik, pa da mi pomognu da puno mojih ideja i zamisli, ča iz kartilo ono lipo izviruju i na boljitak u svemu opominju, da lakše po svitu se čuju i vidu i ostvaruju, iz mora izviruju, u ruke druge, od srca urućuju, oči zacakljuju. Sad vas molim dragi svite za strpljenja, oli pacencije malo više vaše, TAKMIĆENJE OVIN ZAPOČINJE! UZ NAGRADU VEĆ VAM NAREĆENU: Rođen sam 15. 4. 1939. u Šepurini na Prviću biseru od školjo,i bližih i daljih, u tuđoj kućici u kojoj nikad nitko ni prije ni posli stanovao nije, a ispod su bile ovce, koze i tovar, da prostiš, moji bliži, i svit stariji, sa zanosom znaju govoriti, da i prije od osme godine, kruh svoj počeja san isti (jesti), jerbo i bez kuće i zemlje smo bili, pa sam često frenje oli klikere od kamena činija, kao i pračke za ptice i za njih san, od kolega mojih dobivao gliste i ogrce, za ribu loviti te san ih čuvao u stijenama velim, jer posli nevremena je teško bilo doći do ješke, pa su me stariji mišćani rado sa sobom na ribanje zvali i kao dobrog ribiča, pa je često puta veći nizac ribe i od mene bia, pa su žene govorile mnoge: blago materi njegovoj, onu bolju ribu lipo će prodati, a od one manje za njih i težake, ča tršje spremaju, dobro će im dojti, pa se i danas čudin kad sam tako sa puno ribe proša pored šedija di su sidili partijaši, mlađi i stariji, ki su dite iz prvoga pučke, već krivo gledali i govorili nešto puno čudno, kajno da san tu svu ribu nekima ukreja (ukrao), pa nije čudo da smo danas 2001. ovde di i jesmo, jer žrtvu i rad, nažalost, još nismo počeli vedrije gledati, a kad san i prije šegrtovanja pravia držala i male bančiće od kužine i slično, komentara se sićan, ke ne triba nigdi spominjati, a posebno kad san kredenc veliki, lipi napravia, sve san u rukami i nosili ga do tetine kuće, a u četrnaestoj ja svojoj godini. Do dvadesete godine san se pet i pol godina ustajao u tri i po ure, i tri sata dnevno, vozio se brodom do Šibenika, učeći za brodograditelja i stolara, te mi je često libar u rukami bija, pa sam stoga nekad u Vodice dritp produžija, i putujući u školj se lipo infišava (zaljubljiva), te sam do odlaska u vojsku, uz moje prve meštre građevinare: Sokola, Guštu, Grgu i Tikuline i oca samoukoga, te još kuma Matu,i Tomu Cukrova, narodne pisnike, ki su za ča vakovoga isto malo"krivi", ma i ponositi, nekoliko zanata naučija rukami činiti, i dobrovoljnog rada, u svomu mistu, dao sam više od ijednoga moga godišnjaka, pa sam kao inicijator i meštar starijima bija, a sa roditeljima, tetom i sestrami, dovršio sam i kućicu malu, te sam prvi puta u dvadeset i drugoj godini u svoju sobu leći, spati išao, a mati je, to mještani stariji pričaju, kako je ono Valerija često puta plačući molila, da prekinem sa radom poslije pola noći, od 15-e do 20-e godine (1954-59), jer još tri ure, pa će vapor doći, inkoštati (pristati) za rivu, i skalu od broda baciti na muja (rivu), pa ćeš jopet, kad usnu čuješ, da je skala udrla u rivu, probuditi se i gol sa robon i librima, do vapora (broda) balati ,trčati, "pa leeećiii ooodiii, jer bo ću se od mukeee tvoje, priko rive, mati tiii, u mooore pojti, zabalati (utopiti se)". U vojsci sam čitao i kada se moralo spavati, iako je to mnogima kajno robija bilo, a meni je to prvi odmor bija, pa sam u više od tisuću bečaraca, i kritikane, do veloga smiha, često dovodia, i najbliže u familji njinoj, a mnoge scenske reportaže i novine zidne, potpisiva je meštar, nepodobni, a koji se dobrano time otkupljiva, i za ča san komandovao "na livo", " i ajmo ča, i gremo napri", pa podučavajući nepismene, i tako sam “grihe" otkupljiva, i umisto prstima, tajno noću, krug (dvorište) bi metlom lipo počistija, i latinske sentence i aforizme, di je i nije tribovalo, ja san govorija, pa i pored toga malo je falilo da i za to nisam kažnjen bija, te sam do dvadeset i druge godine pročitao oko 500 knjiga, a na uštrb uri od spavanja, i donio kući desetak paketa vojničkih kofera, punih pribilježaka i knjiga, pa mještanima na rivi prigoda za šalu: pri dolasku za mojega vojničkog odsustva, dok san priko strane broda prtljagu dodava, sestrami i prijateljima, oni dovitljivi su "ma ča to, Toni iz Merike grede, a ne iz vojske nike", i tada u dvadeset i drugoj godini, na rivi san prvi puta kuša domaćega vina iz naše konobe, iz pota od materine ruke, ča ga je ispod traveze (kecelje), iznila uz dirljive riči, ča su oči nekima zacaklile lipo. Evo, sinko Toni, da ti žedna justa napiju se vina, prvi put iz naše konobe i tršja ča su ga i tvoje dičije ruke arvale i sa Sokolo prizide gradile. Ispreplitali su se već dugo interesi tehničke i humanitarne naravi, pa kako student arhitekture ne uspijem biti, u Zadru sam nakon ekonomske škole upisao književnost i filozofiju, te satisfakcije radi, i usto iz stotinu razloga, ča sam se u tujoj kućici rodija (na fitu - podstanar), i tek u 22 godini, u svoju sobu lega, a bez ijednog stručnjaka, i savitnika u početku, od projekta do kreveta, u četiri godine redovnih studija 80 % sa roditeljima i sestrom sam, od 1965.-1969. g. sagradio kuću, među najvećima u Zadru, 20 X 14 na četiri etaže, a što i moji najbliži prijatelji i znanci, s čudom se čudiše, i mnogi drugi teško vjerovaše, otkud motivima toliki "takuljini", u mišićima mladima i škini (leđima), jer niti jednog centa nismo imali prije prikupljenoga, i zato hvala starijim Puntamičanima, kumovima nezaboravnima, Mati, Jeli, Baldi, Frani i Zorki, i prijateljima mnogima, i mojima od reda profešurima dragima, od Šveleca do Bride i Zenka, koji su mi sa neviđenom gestom fotografirali dlane, na kima je Franić prvi kopito osjetio, pri prvome rukovanju 1965. g. i fotografijama tako neobičnih dlanova mladića, kod svojih su prijatelja, za mene često novce posuđivat išli, ako si nesiguran, u tanke žepe profešurske, moje, evo ovi dlani, ne će te traditi (iznevjeriti), rekli bi Pivac, Jakšić, Franić i drugi, i dobiti ćeš i višje nego šolde svoje, i po cilom svitu, oni su govorili: "da je više ovakovih dlano, di bi nami i Švicarska bila". Ma tko malo veću kuću gradi, taj motiku, lopatu, kramp, pilu, čekić, teslu i sikiru i alate, ča svi uz to gredu, vrlo malo poznavaše oni, i malo im druzi bjehu dragi. Pa tko od građevinara POVJERUJE, da sam sam samcat,iz razloga mnogih, opravdanih jer redovan student bijah, i prazni mi bili žepi moji i roditeljski, svu oplatu, tj. šalunge, postavio do betoniranja, bez pomoći, od ikoga, U BRK MU KREŠEM, NIT SI MEŠTAR, NITI ČOVIK PRAVI, stoga još nitko, povjerovao nije, osim onih, koji su čudom gledali tog mladića od 25 do 29 god. a koji je na rođendan svoj 15.4.1966. g. sam iskrcao i prenio vagon cementa (200 vreća), oko 30 m daleko od 4 ujutro do 9 sati, uz materin plač sa šalicama čaja i mlika, uz čuđenje šofera i susjeda koji su se čudili kako mu sama vrića na rame doliće. Pa prijatelju iz čitavog svita, ako li si i ti u toj dobi ,juvenilnoj, kao i ovaj mazgun, takav "luđak" bio, a vrime je mini suknji bilo, i ispite za faks spremao, uz bok fureštkinja, ča su se došle sunčati na prekrasnome, zimskom i litnjem,suncu ZADARSKOME, PUNTAMIČKOM, samo vodeki, najumilnijemu, dojdi, da bukaru vina, bez cukra, svaki svoju mi na dušak ispijemo lipo, i obećamo, jer nismo jedini, naučiti i ohrabriti mlađe, da i oni činu, i više, no što smo mi činili, te se kao i mi, počnu, s razlogom, po svitu puhati i hvalisati, i daj BOŽE, da to čim prije bude,kad se kao danas, više niki velikim radničkim žuljima, ne bude smijati, a linost, lopovluk i prevara, umisto nagrade, kruto kažnjavati, pa se nadam, da ću u NOVOJ RADIONICI naše momke, ovako armižati (formirati), da bi noštroma (meštra) svoga, ubrzano i pritekli, ma i mnoge, ča nam dohoditi budu, u razmjenu, od NOVE ĐELANDRIJE i ŠTRALIJE, priko onih, ki su blizu i sniga i leda, do mladićo, ča ih ono ISUS sa visoka gleda, kako se svi veselu karnevalu u RIU vrućemu, ma će nam TUKATI (tribati) činiti postelje, i za pripune plaže, ugodne ležaljke. Pa sada evo, NAŽALOST, nakon 15. 6. 1969. kad sam apsolvirao i umjesto diplome započeo obrt stolarski i brodograditeljski i uz to se bavismo turizmom, u ratu, u Škabrnji, pokradoše mi ubojice, uz pomoć moćnika, priko bare male i velike, skala i ostalog, više od 350.000 DM, a na Boriku mi krmača, koja ne doleti iz Biljani, oli ti Kistanja, već preko Drine, koju je Buš, da je htio, zaustaviti moga, a što je Mesić više nego prije danas govorija, pa mi dobrano razdrmala kuću i porazbijala 180 stakala, i ja sam kažu, jedini luđak, koji je onda još 1991. odbio primiti pomoć koju su davali, jer sam naglasio, to je potrebnije braniteljima, Vukovaru i Škabrnji bilo. PRISILJEN SAM NAKON 33 GODINE-(1968.-2001.) NA ROĐENDAN 15.4.1939. MOJ, A NA OVAJ USKRS, darivajući pred Stošijom svetom, naš svit i furešte, MOLITI da moćnima što nam sudbe određujuć naše, podareno bude puno više ljudskog DOSTOJANSTVA, i obzira prema svima gubitnicima velim, te ih molim da rad mog gubitka,od 500.000 DM, ustupe mi parcelu na Bokanjcu, od 55. 000 DM, a dva puta već licitiranu, na sramotu svih moćnika i doli i gori,i livo i desno, i onih ki u odorama, preskupima govoru,toboš lipo, pored sve te retoričnosti i elokvencije vješte, učinkovitosti, sve manje, bijaše, a neki su i sritni, zbog takvoga, današnjega trenda, jer da je imalo drugačije, ne bi HRVATI sebi davali ovakove lipe epitete (b, g, i, l, m, l), pa da se ni ovo lito tri i po miseca ne iden "u Zagreb ličiti", i trg okititi, jer je upravo već dugo godina, i ZLOČIN I KAZNA, da današnja kuća, Puntamički raj, i dalje" ukrašava", i da i dalje stoji radiona, uz BORIK privlačni. Da se nisan od rane mladosti čudija i inat vodija, na uzrečicu staru “A ki se još to sa radon pomoga” ne bi već kao osnovac, srednoškolac i student, ima žuljeve, kako kažu moji težaci i ribari, ma tvrđi su mu žulji na rukami nego didu Ivi, velikom težaku, te san tija da uzričica ne bude niti duga vika, niti univerzalna. Stoga su odavno ove poruke moje, “A ČA SAN DA I ČA DAJEM ZA LIPA JUTRA NAŠIH SUTRA” i “BOGATSTVU SE SVEKOLIKOM SVI RADUJTE SVOME AKO LI SU SUSJEDI VIDILI ZNOJA POŠTENOGA NA GORDOMU ČELU TVOME” i da nisan ovakav put slidia ne bi se sada mora svitu obraćati nakon 33 godine ugrađenoga, a nedovršenog i polusrušenog palaca, ZA POMOĆ PETICIJOM. Nisam hrabar za ovo moliti, zbog kako kažu, da sam i poklonima suicidnima ruke zaustavlja, jer sam od Borova Naselja do Dubrovnika borcima davaocima krvi, crkvama i ucviljenima, i drugima više od 600.000 DM vrijednosti proizvoda, od srca udijelija, a u saznanju da to ni mrav nije prema slonu, žrtve, onih sa prve crte naših bojišnica, te ću uskoro na svoj način na trgovima mnogim, a sa pravom i ovo moliti, i vas braćo, svih vjera na svitu, pomognite, bez gubitka svoga, ovom gubitniku, jer ratna šteta od 500.000 DM, prema 55.000 DM za parcelu NOVE RADIONE, paradoks je nigdje neviđeni. U dva Papina posjeta, narodu sam uime Šepurine poklonio oko 45.000 DM vrijednosti, artikala raznih, krenuvši u Zagreb 1994. god., za rad SLAVONIJE naše, ucviljene, i 1998. god. iz ZADRA, VODICA, ŠEPURINE, ŠIBENIKA, CRVENOG KRIŽA 1. 10. na MERTOJAKU, kod ponosnih davaoca krvi, blizu ŽNJANA, i do 8. 10. performansom na rivi SPLITSKOJ, blizu SVETOG FRANE, di su fratri zaprimili poklon vele-skale, sa posvetom našem velom gostu, PAPI, OCU SVETOM. U rodnoj Šepurini, u čast osloboditelja 9. 8. 1995. započeo sam SAN mladenački, i mnogih mještana mojih, izgradnju četiri km lunga mare oko našeg školja, put i plažu - šetnicu, uz prirodu lipu, netaknutu, i radio oko 3 miseca, a koju ću nastaviti, kad se radionica preseli na Bokanjac, u NOVU RADIONU VELU, ŠEPURINA vas zove, na biserne žale, u hlad maslina i levandi, i noćni đir, uz more. ŠEPURINJANI SE OSLOBODITELJIMA ODUŽUJU, ČA ĆE NAČINITI OKO ŠKOLJA NAJLIPŠU PLAŽU NA CILOMU SVITU. Taj moj pothvat novine su popratile mnoge, pa se mnogi naši veliki patrioti, kao Maglica, Vlahov i drugi nisu obazirali na lokalne nerazumnikoviće oli duše sitne, te su i dalje domaju svoju dobrano pomogali i pomažu. Volio bih uskoro ja, zensu, MAGLICI, VLAHOVU, MORIĆU i drugima u mojoj konobi, vidjeti onog lipog mladenačkog izraza i žara, a dogodine u puno ugodnijoj konobi, uz pismu, pršut i bukaru, pismu naše renesanse lipe muški zapivati i s Gordanom svitu nazdraviti, a posvete na poklon im skalama, svitu predočiti. TONU MAGLICI, zar ča svaki borac ima lampicu njegovu, glasovitu, ma in je i za ispod kaiša uvelike dava, i ča će na ZLARINU svomu, raj dovesti i dati, da ga bolje razumu i slidu, visoki moćnici, VELIKI HRVATI. BORI, ča je braniteljima svega puno udilija, i narodu ŠEPURINSKOMU, od turizma vrata otvorija. i da bi saa mišćanima do MATE PAŠKOVA šetnicu stvorija. Našemu NIKI, mladom mladoženji, zar ča osim ča je za našu lipu, i misto svoje, zdušno kesu otvorija, i ča želi još puno dobra načiniti, ispod našeg sunca, i da ga oni, ki ne vidu puno, ne fermaju (zaustavljaju), jer ima puno pameti, duše i pulca. Nagovoriše me davno prijatelji i profešuri dragi, da izjave ljudi u pismenoj formi uvažavat počnem, te je do sada oko 3000 ljudi izjavilo da u životu svomenisu sreli radnika većega, a neki i luđega, te pozivam iz ciloga svita godišnjake i ljude starije, a ko li su mi slični, neka mi se javu, gibira (pripada) ih nagrada velika. Po barba Šimi Vodićaninu, "najvišiji si svojevoljni mučenik na svitu i sa profešurima je skonta, ma proša si više od 150 godin žuljevitog vika, iako si vajik na libar sa guštom oko nabaciva. Stoga molim MAJKU BOŽJU KAMENITIH VRATA, da hrabrosti podari onima, kojih sredina proglasi, fizičkima, radnicima, najvećima, da se ne stidu i ne sramu, što ih usto i luđacima mnogi nazivaju, i kaj no čudaci odbačeni bjehu, već da im iz očiju, kao i JURDANI, sija plemenita snaga, i odlučnost u dobru ustrajati, kao i Picsleru komu sve šaplju ča će govoriti. Na kući sam 1968. g. postavio jedinstveni simbol na svitu, srce i u njemu čekić i otvoreni libar, uz poruke protesta i himne: RAD, KRUH, DOSTOJANSTVO, SLOBODA I PONOS, pa uz Tonove poruke ove, svi vas sretno Zadar zove, a 2001. još veće, srce sa SOS u njemu, želim postaviti do njega, ma ne rad šoldi, već više razuma, i iza njih još puno veće srce, 2m2 sa konturima nove radione na Bokanjcu u 63. god. života, kad su svi godišnjaci odavno već u mirovini, debeloj, pa mudri produžiše, kao nikad ne mirniji biti, a ja po cilom svitu, tražin još četiri nova prijatelja draga, oli "mazge", kako mene zovu poodavno, porad žuljo ma i čudi (naravi), kad ne viruje, ni žuljima, ni znoju, da oformimo UDRUGU VJEČNIH NEUMIROVLJENIKA, da bi od sakupljenih tisuća i tisuća suvenira i milione čvorova, svržo, gropo, gran, najčarobnijih, skrivenih, šumskih lipotana uz dvadesetak glavnih proizvoda, od toga napravio pravu RENESANSU NA PRVIĆU I PUNTAMICI mojem drugom dragom zavičaju, a za revanš, što mi je kuća, nad rudnikom zlata jošte zatvorenim, pa bi dobro bilo, da bi opet prvi cvit bila, kao i prije petnaest godina, kad je na krovu mome prohodnomu, na trećoj i četvrtoj terasi, kao nekad, đardin od voća, povrća i cvića lipog bija, kojega su moji turisti i furešti, pri dolasku i odlasku, s guštom, mrljušali, pa čuvam knjigu utisaka, od mojih turista, od 1963. do 1989. godine, sa puno nečujene hvale, i za ča nikad niki, iz moje konobe, praznih ruku, izišao nije. Uz oko 1300 ucviljenih naših obitelji i boraca što se od stresa lijeće, i moje skale, najbolje na svitu, dobili su i još mnogi zaslužni, među njima Jastreb, legenda najveća, obitelji prvih nam palih boraca, Filip, zar ča čusmo, da su oba pala, i Otto Hasburški, Sv. Otac, Turska, Kosovo i sada Indija, te Rolling Stonesima slavnim: sa porukama i posvetama, a za Božić, 1999. g., za 50 vitezova Vukovarskih, uz napisanih 50 imena, a da bi HRVATINE, ča su in nešto pizentiji žepi, uplatili koju kunu za Vukovarsko rodilište, a do danas, ni kune, ni lipe, ako je ono tako željno i puno potrebno, ROLLING STONESI DRAGI DA STE IMALI NAJBOLJE NA SVITU HRVATSKE, ZADARSKE, ŠEPURINSKE SKALE NAŠE, NE BI TE REBARA POLOMLJENIH OTKAZIVALI DRAGOCJENE KONCERTE VAŠE, a kako nismo znali, a pola godine kasne sa koncertom, da imaju imalo šoldi za kripnu spizu (hranu) i pijaču moćnu, to im Šepurinjani sve lipo donesu i još svakom po svoje skalice, te sat i pol koncert nam produžiše lipo, pa ih sretno opet pozivamo. A da su Amerikanci, Japanci i Evropejci ibu ča (imalo) bogati u svemu, kao mi HRVATI mali, možda bi i oni toj slavnoj i dragoj družini, ča glasom i muzikom oplemenjuje sve ljude na svitu cilomu, nekad nešto i oni poklonili bili. Na svakim skalama posveta im sritno upućena. 2. "Šepurinjanin sa željon da se sa vašega svakoga koncerta, svaki više čovik vrati domu svome!" 3. Neka i ove skale kojima se "Interijer Jurić", tvrtka HRVATSKA, glasovita služi više od 30 g., a i mnogi od nas i u svitu, pomognu da divni melozvuci, sa usana vaših plemenitošću nahrane sva srca i duše na svitu! 4. Da bi vaš glas, prijatelji dragi godišnjaci, već odavno omiljen kod svih i svuda, još veličanstveniji, božanstveniji, očaraniji bio, Toni Šepurinjanin i Zadranin, donese vam od 10 kila pršut stari ,poveliki, 25 litarsku demižanu, PRVIČKO-VODIČKOGA crnjaka, kripnog, podosta suvenira sa biserima divne baštine naše, da vam "treme" što manje bude, a glas vam ostane gromki, za navijek močni i zvonki do neba. U NOVOJ RADIONICI učinit će se za naš svit težački i puno skal i gažiol, prostirače za smokve i grožđe, pa će puno više biti naših lipih smokav, marašaka, bajama, maraštine, te uz pršut i sir paški i žuticu našu odležalu, jer u nas je sve kripnije i beričetnije, a posli konobe i učinkovitije, furešti će pohrliti k nami, iz ciloga svita, stariji i mlađi, i uštediti će na vijagri, tartufima, kavijarima, e-vitaminima i drugim, jer će svega biti ča veselje čini, a naturalnoga u hrvatskim najboljima mnogim konobama našin, pa će nam sezona cile godine lipo potrajati. Prijatelji, dragi naši, uz lipote i čari ove, i sve draži s naših gora, vraćajte se s naših žala, mora bistra, i konoba punih pisma i mirisa, sve sritniji, domu svome, a sa prijateljima našim, novim, dočekujemo vas, sa radošću ponosnoga domaćina. Kako već naglasih od truda učinjenog, i ča pola vika skupljao sam drvo svakakovo, a da bi se furešti naši sa poklonima našim, vraćali domu svome sve više sritniji, izradio sam, i pripremio milione raznih suvenira, sa posvetama, za sretne dolaske, i odlaske, na mnogima jezicima, štovanima njinim, te nam se i vraćali sve to više, uz pomoć dobrotvora već naših poznatih, i oni pomogli, da obalu našu uredimo više, na obali našoj već poznatoj kao najljepšoj na svitu, tribalo bi bar još deset NOVIH RTO ZLATNIH iz mora izroniti, i obradovati njima i sunce i goste, jer mista ima za njih idealnih. Prvog zovem velikoga našega Maglicu da na zmorašnjoj, a desnoj bandi od svoga Zlarina, prvu puntu, ala onu na Bolu na Braču, naspe on ispod sunca prvi, jerbo joj plićak i vitri ne škodu. Kapac san te za ovo moliti, jer ću uz one tri skale, kad mi u ZADAR dojdeš, jopet nešto tebi pokloniti, i tako uz svoje glasovite lampe, još više poznat u javnosti biti, i da ustraješ po posveti onoj na skalami: kad već si dobrotvore veli, ti moj zenso TONI, za svoju HRVATSKU, otvorija odavno svo srce, kesu i DUŠU, onda imaj pulca i koraja, svih pitati, ma kakovi to drugovi i gospoda nova HRVATSKI VITRI I REFULI, U VAŠIMA SRCIMA PUŠU, drugi RT NAŠ ZLATNI, posli zlarinskoga, neka bude na PUNTAMIKI, mojem drugom dragom zavičaju, di zimi bure nema, na čuđenje mnogih i sunce je najprivlačnije na svitu, cilome, jer da je Bog ča takovoga, prije trevija ovde (uspio-htio) stvoriti, trebao bi nekomu vapor zlata, ki bi tija (htio) takovu PUNTAMIKU za vajike kupiti, pa neka se svi po svitu pokesaju, ki PUNTAMIKU volu i poznaju, i da moje suvenire, bančiće i svrže, na tisuće, prijateljima od sveg srca daju, poklanjaju i daju. Treći RT ZLATNI bija bi red da na ŠEPURINSKOJ PUNTI DO VODICA ubrzo izviri iz mora najčistijega i najbistrijega ispod ovog neba, di isto zbrišaje (ne udara) jugo, a bura je daha kratka, a maeštral malo treso (z boka), malo u provu puše i od Tonovih tri miljuna svržo i od suvenira mnogih, 3.000. 000 X 5 kuna = NOVI RT ZLATNI PRVIČKI, evo raja, za misto i svih oko njega, evo novog RAJA, i vodičkima fureštima,ne bi srići bilo nikad KRAJA. I započeto lungo mare naše prije bi se dovršilo nego iz mora to zlatno žalo pod suncei zronilo. A četvrti na zmorašnjoj SUKOŠANSKOJ PUNTI, bija bi isto, kao onaj RT NA BOLU, ča bi čar viši dalo marini i veloj i krasnoj, a SASOVOJ zvizdi jasnoj, i blagoslov bi bija, od gori i doli, onom ki u zamislima prvi, tu marinu SUKOŠANSKU stvori, pa neka oni svi, ča su priko male i velike i bare, pošalju u kraj svoj dragi, i ne baš tako velike, drage svoje nostalgične milodare, i tako bar još, nekoliko RTO ZLATNIH, od Mljeta do Krka, najvišega našeg školja, di zato ima pravoga i pogodnoga mista, bez velog juga i oštre bure, i da se uklopi u krajolik stari, živnili bi od turizm lešto (brzo), pa bi nam zavidili susidi, i bližnji i daljni, ča molu Boga, da ne progledamo brzo i lešto, i ruke i bradu trljaju, za ča još nevidimo, ča imamo, od Palagruše modre do trave zelene, "jer bo da je nami i deseti dija od školjo vaših, pozatvarali bimo polovicu od svih tvornic naših", pa san ih ono odavno molija, a i sad; ALTRUISTI AVANTI: vičite nam izdaleka i bliza, OVO, da nam popucaju uši, baš od reda svima, a ne smo njima, najgornjima, oliti gluhima, a od svih tih naših novih bratićo, i unuko, našeg starca, lipotana, ča se na BOLU od kada je vika, šepuri i s ponosom puše, rad dara odozgora, falu bi davale sve nam sritne duše, a od kupača, ča bi baš tu tili dojti, uživati, jer bi i oni barem malo doprinili, dobili bi šolde, vele, za naš puk mladi, nadareni, iz familija siromašnih, u skulama najvišima ih školovati, pa da pamet izvozimo svudi, a ne, kao i do sada, balvane i sirovine mnoge, a zaslužni borci mnogi i obitelji ucviljene, i ki dice podižu puno, gratis dojti litovati, i tako uz sve ostalo, BAROMETAR, sve ljudskijega ozračja, ubrzano podizati, svitu, nadu darivati. suicidnih ne imati,sriću s lica iščitati. I sad za kanatu (kraj), ma ča kraj AKO LI SI PRIJATELJU SVOJEVOLJNO SLIČNU ŽIVOTNU KALVARIJU I TI PROŠA, I POKAJA SE NIKAD NISI, I JOŠ SLIČNOG OVAKOVOGA PUNO SMIRAŠ, A PASA SI ŠEZDESET I TRETU, KOJA SE NA TEBI NITI MALO VIDI, JAVI MI SE, DA BI BAR DESETAK DANA U GODINI, KOD MENE U ZADRU, U HRVATSKOJ, GRUDI SNOVA, KAO DRAGI GOST MI DOŠA, IL AKO SI U ČETIRI GODINE REDOVITOG NEKOG FAKSA, I TI IMA ČELO POTNO (ZNOJNO), I ŽULJNI TI BILI DLANI, DOĐI K MENI U ZADAR LIPI, DRAGI SVIMA, DA ISKUSTVIMA NAŠIM, I MNOGIH INIH, OSVIĆU NAM SVIMA SVE SRITNIJI, LIPŠI DANI AKO LI I TI POSLI 63, PO PRVI PUT U ŽIVOTU, BAR ŠETEMANU, SEDMICU, OD PLANIRANOG ODMORA POŽELIŠ, DOJDI DA GA SKUPA, KI KOLI DAN, ZASLUŽNO PRODUŽIMO LIPO, E MOJ DRAGI KUTENTNI (STRPLJIV) SVITE, SA SVIH STRANA OVOG SVITA, OVO JE TEK DJELIĆ KOLIKO JOŠ U KARTILIMA MOJIM, ČA SU IH ISPRID PUNO CRIKAV, OFRANKAVALI (UZIMALI SAMI) STARI I MLADI, IMA JOŠ MIRAKUL (PUNO, DOSTA), I ZA NAJSTARIJE, JOŠ NEČUJENIH, MOJIH IZ MLADOSTI NEOBIČNIH NOVITADI! PA VAS MOLIM, DRAGI SVITE: SKUŽAJTE, KUMPATITE, NE ZAMIRITE, OPROSTITE, TE ISPRIČAJTE, AKO LI VAM ČA MRLJUŠI, NA PLAČ, VELI ZORANIĆEV, ZA BAŠĆINOM OVOM DANAŠNJOM. MA KAD JE OKO NA SVE OVO BACIJA, NAŠ TONI GUĆEV, KI JE PASA SEDAMDESET I TRETU, I ZNA REĆI I NAPISATI BESIDU VALJANU, ZA OKO I UHO: "MA KAKO VIDIM, TI SE JOŠĆE SPAMETIJA NISI, JAKO TI JE UZ PILU I PLANJU, PASA CILI VIK (PROŠA ŽIVOT)", TE MU U MOJEM ŠESTU (STILU), S POGLEDON INFIŠO (DRITO), NISAN I NEĆU, SVE VIŠE INFIŠAJEN SE, U ŠKOLJ NAŠ, MALI I DRAGI, LIPI, PA SVE OVO ČININ, DA BAR MALO GANEM, ZAINTRIGAN, POTAKNEN LJUDE DA NAKON NUĐENJA MOJIH RUKOTVORA, SA BISERIMA OD BAŠĆINE NAŠE DRAGE, NE VRAĆAM IH NATRAG NA BORIK U ZADAR, I IZ ONIH MJESTA KOJI DOBRANO DARIVANI BIJEHU, I DA RAD TAKVOGA JADA I NEVOLJE VELE, PLAŽA I LUNGO-MARE, NAŠE ŠEPURINSKO, NE RASPLAĆU SE VIŠJE OD MEŠTRA IN LUDOG, MA NE SPORAD NJIH SAMIH, JERBO SAN IM U TEMELJE UGNJIZDIJA NADU: DOJTI ĆE VAM USKORO PUNO BOLJI LJUDI, KI ĆE DRAŽI VAŠE I LIPOTU, PRONOSITI PO CILOMU SVITU, NEGO DA NE RONU SUZE, RADI ONOGA, KI JE PUNO PRIJE TIJA (ŽELIO), NJIHOV PRVI, PRAVI, SA SLIKAMI, AMBASODOR BITI. A SAD, SVITE DRAGI, EVO ISPOVISTI I OD NAŠE FEŠTE SVETOG ROKA, 16. 8. 1995, IZ ŠEPURINE MOJE RODNE: ZBOG VAS ĆU VALE, ŽALI, ŠKRAPE I KRUZI, ČA VAS MORETE PROLIJU, TUČU, ZALIŽIJU I LJUBU, OD SVAKE BANDE, OZDOL I OZGOR, SVE U SVOMU I ŠESTU I FORCI, ŠEMPRE BITI TANKA TAKULJINA, I KONTA LIŠOGA, ALI ĆUTIM, I OSIĆAN U SVEMU, NA VRELE PUNINE, I PLIMU PO BURI, BOGATSTAVA I RADOSTI STVARALAČKIH, SILNIH, JER BO SU SE SNIVALA OZRAČJA, ŽELJA, IZ SNOVA NEDOSTIŽNIH, OD MLADENAŠTVA INFIŠANOG RANOG.
TONI BUHIN