Pomognite dragi
i štovani ljudi širom svita,
da u ovaj
raj Puntamički i zadarski, dobar čovik uloži kapital svoj pošteni,
koji će mu se brzo vratit i po žepu, kontu i duši, da radionu stolarsku
sa ovog bisera zadarskoga,m,
ili kako ga još mnogi zvaše;
rudnikom zlata blizu ruke ča lina nije, preselim na BOKANJAC U RADIONU
NOVU VELU,
za koju plac licitirao sam već 2 puta,
i ishod bijah gubitnički, jerbo nemam 60 000 DM, A RATNA ŠTETA DIREKTNO
OD KRAĐE U ŠKABRNJI,
i rušenja na BORIKU od 500 000 DM je nešto veča.
Nisam hrabar moliti da mi DRUŠTVO to ustupi (ova rodna gruda moja),
ili počeka do isplate prostora poslovnoga,
na PUNTAMIKI, samo radi ratne štete,
nakon koje sam narodu, i više od 600. 000 DM poklonio u vrijednosti
proizvoda svojih,raznoraznih, u saznanju da je to prema koraku branitelja
našeg, sa prve crte bojišnice,
kao mrav prema slonu, rad velike njine žrtve,
stoga vječno hvala njima, pa bi i na vrata drugih pokucati mogli nekad,
naši dragi branitelji, jer su i za sve ostale, živote svoje žrtvovali,
već i svega što učiniti želin u TOJ NOVOJ RADIONI.
Uz solidno moje znanje, od zanata samo deset, postrojenja, strojeva,
zaliha i tržišta, jer najbolje na svitu skale činim, do osam m/ dvostruke,
i gdje bi deset patenata započetih ostvareno bilo, a o turizmu mnoge
ideje naviru često, pa se puno skica i zapisa nakupilo, i vrlo brzo,
stotine usta sigurnoga bi imale kruva,
i koraja veselijeg i koraka štabilijeg, a sa karavanom zanatsko-turističkom,
folklornom, gastronomskom, kakve na svitu nema,
u smislu atrakcije turističke,slavljeničke, još nove stotine čeljadi,
sidali bi za trpeze bogatije, a furešti, ča bi nam rad ugođaja takovoga
pohrlili, preplavili bi LIPU NAŠU od Konavala do Iloka.
I sad, ti ča kompleks inferiornosti baš nikada ne priznaješ, i ča se
ono u trlišu plavom (radnom odijelu), a kojeg nikad zamjeniti,
ni najelegantnijim veštidom (odijelom) neću, za 2000-u ispod jelke na
Jelačić trgu motao se 35 dana, poklanjajuć skale (ljestve) i suvenire,
da bi kućica za Vukovar bila nešto pizentija, i u zelenome na najboljim
lojtrama na svitu, iznosio svite i recete (savjete i recepte, kako i
Švicarsku preveslati brzo, a koje sam onda, uz posvete Mesiću, Račanu
i Budiši poklonio, svakom svoje, a sa željon da bi novi trojac, sa Antićem,
Milovićem, Srićom i sličnima, za dobrobit LIPE NAŠE dobra više nam donio,
pa bi ono po bodulski zavikniti njima mogli:
" kad ih veslajući muški prestignemo , a sa vi nami perite pijate (tanjure)",
iako od zvaničnika fermao me još nitko nije,
jer naivan ja se nadah, ali mi oni mnogi koji bijehu prije pozivani,
posli tri siječnja niti zvani nit viđeni, kao i do sada (16 mj) nakon
što 50 ucviljenih Vukovaraca, poklon skale zadobiše, nitko za Vukovarsko
rodilište, niti jednu lojtru ne otkupiše,
iako mediji sve jasno nasloviše.
Malo čudi da i učeni ljudi mnogi, valjda rad odijela moga radničkoga,
svi odreda zapitkuju: "a tko to sve piše volili bi to mi znati"
a ja njima odgovaram: (Šeparovićim i drugima), prid crikvami, na trgovima,
bolnicami, rivami, Maksimiru i drugamo, bolje da me svitujete (savjetujeta),
koliko za svaki napis, pa iako u dijalektu, što ga s guštom, netom pročitaste,
meštrima od vješta pera maraka ja triban dati, te je moja kratka osobna
kartulina u šepurinskome izričaju lipon, po mnogima ki pisništvo tiendu
(razumu) malo više dosegla i 2000 DM, koje je eto, "zavridija" anonimni
meštar pera, za ča mu ruka pisnička, inventivna žvelto piše. Za sve
ovo mi treba hitno, sve u NOVI VELIKI PROSTOR preseliti, di ću peron,
besidom, idilom (slike i video), libar napuniti jedinstveni, i za mnoge
znatiželjni
"KAKO ČA I DI SA FUREŠTIMA DRAGIM NAŠIN".
U NOVOJ RADIONICI NA BOKANJCU bezbroj noći već sanjanoj, niti tisuću
metara od mojega vinograda velog, slakog, na CERODOLAMA, gdje ledine
okolo vele, mlade ruke pozivaju u sluganstvo, koje će uskoro kapljicom
kripnon uzvratiti in za trude, poti i žulje njine, ča će se uskoro maraštinom
pozlatiti, jer od osušenog njenog zrna, prošek močni odležali, likariju
svaku zamjenjuje za sigurno, i još kripi, i voćnjaka sa stotinu bajama,
oraha, marašaka, smokava i maslina, di će prijatelji moji iz LIPE NAŠE
i od Japana do Kanade, kao u svoje perivoje i gardene sa ponosom dolaziti
na CERODOLE, niti pola ure od plaže lakim hodom, u vrimenu kad kupanje
zamijeniti želu, među grožđem i voćem i balote zaigrati, u bunjami na
karte proba srću i još ća god lipo napraviti. Mnogi koji će u razmjenu
stručnu dolaziti, u RADIONICU MOJU NOVU NA BOKANJCU, priko turista,
koje će porad mora , srce, čekić i libar vuči, do onih, koji će dolaziti
i rad žala naših, Zadra a i Tonovih relikvija, i konobe čudotvorne,
gdje će furešti, nakon što sami poberu grožđe, i nogama gnječiti ga,
al bez vode i šećer, a uz pratnju pisme i šale ke će monitori i kamere,
za na vike svidočiti. u sve u društvu mojih velih štovatelja: Sriće,
Alena, Dalibora, Wolfa, Grubišića, Jakšića, Franića i humanih ljudi
mnogih, diljem svita, dobre volje, koji će predavanja mladosti našoj
tišćat (održavati) o temama svakojakim,raritetnim, i još od zanatlija
vrsnih stažunanih (iskusnih), ala Juraga, Ćiro, Štampalija, Maglica,
Vlahov, Morić i još mnogi drugi dragi vridni ljudi, koji će ubrzo kraj
svoj stari agvantavati ga lipo sa ponoson, ča će reći vraćati ga u život
bolji, i ča su, osin u drivo i od nacrto raznih, meštri svjetski i ugledni
dokazani, u svemu će nauk i životno iskustvo dati i našim mladim diljen
ove drage grude, koja za svakolikim znanjen vapi, da u svemu mi ubrzo,
u vrh svjetski isplivamo, pa na večer svi veseli, pored bačav, punih
svega lipog, naturalnog, sve pisme svita, bez žumanjca, zapivati, i
uz svanuće pojti spati, i svakoga darom, iz radionice i konobe na žale
naše podsjećati. U NOVOJ RADIONI NA BOKANJCU, koja bi 950 m2 bila na
tri etaže, pa bi na balkonima i terasama, u koritima ili bazenima,sa
zemljom plodnom, kao i ovdje na PUNTAMIKI bilo više grožđa, voća, maslin,
malih jagoda i povrća raznovrsnog, uz cviće lipo, koje bi fureštima
našim dragin, za dolaske i odlaske sritne poklanjali domaćinski, te
i rad toga dolazili bi, vrli meštri u razmjenu sa meštrima svima našim,
a mi bi tribali i naši momci mladi, zgodni lipotani, kavaliri,đentlmeni,
osin na družice njine, puno mlađe, nabaciti očadu lipu, i spretni biti
" ukresti" (ukrasti) in znanja puno, svakakvoga, a stručnoga ponajviše,
dok se sladili budu svakolikin našin trudom, u voćnjaku, konobi i gajeti
ispod idra (jedra) latinskoga,. organizirali bi takve zgode, predavanja,
da posli ure i po ubacivanja moćne hrane u vijuge, ispod kape, i užina
kripna slidi da se ispod kaiša, oli pupka, ni oni ne bi uvridili. A
da bi nam to od ruke i brže i lakše išlo, kao usput, davati ću nagrade
vele i raznorazne svakom svome učeniku i radniku, ki poliglot, uz dar
odozgor i trud odozdol, bude dobar, te još uz to erudita (ki će puno
svega znati), iz libro mnogih starih i novih iskopati, i koji će uz
pismu, ples i besidu lipu, znati pružit i komičnu i ozbiljnu, a posebno
kružoke ću osnovati raznorazne, da se i vicevi svake šorte (vrste),lipo
znadu, uz puno smiha, puno puti ponoviti , na zadovoljstvo gostiju nam
naših dragih, oli kao nekada, prije 30 g., ki iz prve pogodi ariju,"
uzoritu", "o sole mio", "pivci moji" i slično, slidit će ih litra vina
opet svakog, pa će moji momci i rad lipog svita, oli boljih polovica,
bližih i izdaleka, koje će sve to češće sa drugama svojin dolaziti,
uz nagrade moje, biti meštri od pisme lipe i zabave svakakove, jer furešti
će nam dohoditi, ne samo radi mora i sunca i KAPELICE uz RADONU NA BOKANJCU,
već ča će in lipo, živopisno, oriđinalno s nama biti, ča ćemo ih vicom
masnim nasmijati, a sa pismon uz bukaru i žmuljiće, ča posli svega lipog
grede, razgaliti na jeziku njihovomu. UZ NOVU RADIONU NA BOKANJCU koja
će cilom svitu biti znana, po mnogočemu, na ulazu s desne strane, nalazit
će se crikvica mala (4 X3 X3), sa oltarom moga drvodjelskog prvog banka
oli marangunskog starog stola iz 1950. g., a uz njega od već pripremljena,
tri velika panja debla od masline, izrezbarene u prirodnoj veličini,
stajati će obitelj sveta naša, uzorite mi kolege po kruvu, priko sorta
(čekića), pile, tesle i blanje... i štovane po poslanju, u znaku muke
križa drvenoga. Pomogni obitelji sveta i draga, kojoj drvo ne bijaše,
ni grubo, ni teško, nego sa križom, sudba navještena, da se RADOSTI
STVARANJA obogaćuju, RADOSTIMA DAVANJA, a ruke pune, ispružene drugim,
dostojanstveno ih potaknu, TO JE NAJUZVIŠENIJE OD SVIH NAŠIH MOĆI! Ovu
će poruku svaki tko sritno dođe, pročitati moći na nekoliko jezika svjetskih,
a obitelji svetoj, uz doticaj im ruku radnih, svetih, obećati svaki,
da će u životu puno više nazbilj (na dobro) biti, i mnoge druge, ki
na hvao (loše) bjehu i gredu, na put pravi uputiti, poučiti. Mnogi će
dolaziti iz LIPE NAŠE I DALEKIH RAZNIH STRANA, zalipiti mozaik mali,svojom
rukom, kojih će raznih pri ruci biti, pored KAPELICE male drage, šesne,
jedinstvene ispod neba, kao i onih, kojeg će sa sobom, sa ponosom doniti
mnogi, a od dlana nimalo veći, što obilježje nosi, domaje im daleke,
drage, i tako će dugo vremena, nastajati jedinstvena mozaik fasada,
od kada je Petar Sveti naredija da ga kontra Isusa, objesu glavon doli,
a u unutrašnjosti kapelice lijepile bi se poruke, želje, molbe, zahvale,
zavjeti, uspomene, pozivi na poznanstva, slike sureta raznih, posebno
radova dobrovoljnih, takmičenja od dobrih dijela do kulturnih i vjerskih
do priredbi sportskih,događanja vridnih pažnje, i to sve na pločicama
raznih boja, školjki, mramora, žala i sveg drugog što kraj vaš dragi
nama tako približava a svake nedilje radnik najbolji u družini svojoj,
imati će čast da u kapelici iz ruke njegove poklon dobiju posjetioci,
gosti mnogobrojni, sa kojima će zadovoljan biti i on i svit, a stimulans
radnicima da sve to bolji i meštri i ljudi budu, a ujedno iz mnogih,
škola, fakulteta, poduzeća, najbolji u tom misecu, imati će čast, da
uz poklon njemu i on dijeli naše dare svitu ki će doći dotaknuti ruke
obitelji naše svete. Poviše NOVE RADIONE na katu i pol oko 1500 mm jedinstvena
će biti “ŠKOLA KAKO U ŽIVOTU ISPOD ZVIZD NIKAD SITAN, A VAJIK DRIT,
ODITI!” Ma, o tomu će povelika štorija uskoro, iz kartilo mojih, uz
mnoge druge, po svitu broditi, Sve će ovo pratiti oko ŠEPURINJANINA
I ZATNJANINA ŠIBENSKOGA, A VELOGA DRAGOG OCA, ČETVRTOGA SVECA HRVATSKOGA,
FRA ANTE ANTIĆA, uz čije će slike i sve naše molbe i svih tri miliona
čvorova ili svržo pola vika sakupljanih i čuvanih, i ostalih mnogih
proizvoda, projti će isprid oltara oli vrata, našeg duhovnoga hrama
prvog, na KAPTOLU, za čiju obnovu, donator sam četvrtu godinu, sa četvoricom
samo iz Dalmacije, Istre i Primorja, priko Šepurine moje rodne, Šibenskoga
Jakova svetog glasovitog, MAJKE BOŽJE KAMENITIH VRATA, Zadarske Stošije
velemučenice, te svetišta najstarijeg Marije Bistričke, i Vrpoljske
drage, Dalmacije prve štićenice, i svih drugih dragih, znamenitih i
štovanih vrata od crkava diljem LIPE NAŠE, isprid kojih sam našem svitu
i fureštima dragin, na tisuće poklona u ruke im od srca stavljao, pa,
nažalost, zbunjivao mnoge, sa naznačenim biserima prekrasne nam HRVATSKE
BAŠTINE LIPE, od Vukovara našega ponosnog heroja, do Konavala naših
lipo izvezenih, ter su mnoge njine zacaklene oči, likarija za oboje
bila, pa je i to jedan razlog, između stotine, a ne bi radan bija, da
se ikad počuje po redu, zašto neću nikad u mirovinu, oli penšiun pojti,
jer se evo, - u šezdeset i tretoj osićan kajda mi je trideset i treta
u toku, a kamoli kad od jabuka svojih i sa četvrtog kata od kuće i radione
nove encijanov ocat budemo pravili. Stoga i ti drugom pruži svoju punu
ruku, ma ča ih je ona žuljin tvojima stvorila, oli od grla zeru ušparala,
i doživit ćeš forcu, kripost i blaženstvo velo, kao i bogatstvo svekoliko
čulno, kakvo pročitati možeš, s desne strane volta u kantunu, kod MAJKE
BOŽJE KAMENITIH VRATA, od 15. i 16. 7. 2000. g., kao zavjet dani i blaženstvo
tada doživljeno. ZA DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI na JELAČIĆ PLACU, našemu
glavnomu, pršunatama (fritulami) i vinom šepurinskim častio je čudan
znanac, mnoštvo svita, od večeri rane do u noći kasno, novinari u vele
notese sve su to mećali, a u medijima ujutro ni slova ni riči, i od
svih se najbogatiji osića i po srcu i rumenu koraju (izgledu), iako
bez kune i cente igdi ikakove, a ča znaju i viruju samo ONI gori, a
mediji ga i bez takvoga saznanja i gesta kontroveznim nazivlju učesto
čudakom, pa ujutro svoje lojtre-skale-ljestve, više nego upola ih kao
prosjak nudi, za rad malo kruva žitovoga, mlika i srdel ča su bili po
deset kuna samo, a svojih smokav suhih, mendul, vina, kvasine i ulja
imao je vajih u torbi svojoj, u koju 15. 7. 2000. g. po prvoj litnoj
zagrebačkoj kiši, iako meštar biješe mokre i glave i škine, radeći do
sedamnaeste ure, MAJKA BOŽJA KAMENITIH VRATA, nije dala nikako mašiti
(otvoriti), dirniti, tu putujuću škrinju po starinsku oli špajizu, velog
meštra s juga, ki se doša sa BANOM družiti, pa ni do dvadeset i treće
i po ure, to je pravo čudo, govorili su mnogi, jerbo 130 kg cimenta
i 20 kanti šljunka, pred ulazom ugradia je u pločnik i četrnaest uri
u usta ništa stavia nije, a škina mu bila jača i noge i ruke, nego ikad
prije, tako odgovori starijoj gospođi, koja ga je jedina upitala, posli
23h, a kako ti sinko leđa i ruke, ONA ONDE IZA VOLTA DALA TI JE FORCE
i puno ti fala, kad si sve ovolike cimentao rupe, di su narodu noge
upadale, pa je i hitna pomoć ovdje dolazila.. Taj čudak sa juga, od
1. 6. do 15. 9. 2000. g., nakon što je 29. 5. u Zadarskoj psihijatriji,
za 23 naša bolesna branitelja, podijelio skale, LIČITI se blizu BANA
doša i malo okolo, umisto u moru u znoju se kupati, spavajući na šedijima
(stolicama) isprid Dubrovnika, pod kestenom na Gradecu blizu Katarine
svete, noću đir činija isprid svima znanih ČUDOTVORNIH KAMENITIH VRATA,
i u HARMICI iza škine (leđa) Jelačić viteza, ispisujuć na petnaest stranica,
sa petnaest fotografija, svoje molbe i vapaje mnoge, odposlanih na petnaest
štovanih naslova, da mi od ratne štete, 500.000 DM, barem deseti dio
dadu,u stupu, za parcelu na BOKANJCU, za NOVU, VELU RADIONU, gdje bi
za dvi do tri godine, i za 500 usta, bilo kruva sigurnoga, ni čuš, ni
buš, do danas ne dobih, od nikoga, pa sam tri i po miseca, na TRGU sa
porukama mojima, ja prisutan bija, 50 skala (8.000 DM) već petu godinu,
za kanadere a spasioce naše ja nudija, mnogim vatrogasnim družinama,
sa posvetom, skale poklonija, i Dalmoše svoje lipo prikoria, i kao i
svima folklorašima, da nam više zavole domaju, i uz poklone vapijo,
za milost, na terasi MAJEK BOŽJE BISTRIČKE, ČUĆERSKE, VRPOLJSKE, KAMENITIH
VRATA, KATARINE i drugih. Pa ovom zgodom, molim našega štovanoga nadbiskupa
Prenđu, ki je na čelu HRVATSKOGA našeg karitasa, da pruži besidu i savjest
mu još čistija bude, a za moju VELU RADIONU NA BOKANJCU, iz koje bi
još više poklona udiljeno bili, da sam je bar 1996. bio preselija, više
nego troduplo bi bio udjelio, kao ono 1991, kad sam sazamjenikom njegovim,
poklonio za 22 sela, postradala, 44 stola za kužinu, 176 stolica – tamburina,
44 komada skala do 6 m, 22 kutije dasaka kuhinjskih, i više od 200 skala,
oko 2 m unjulih jednostrukih), zar da borci lakše, iz rovova izlijeću,
pa da su sve moje skale došle u rovove puno manje bi crnih marama, facolo
ili ti šudaro bilo na glavama tužnim, kao i pokloni koji su brodom za
Kosovo išli, ma do danas, ni potvrdu ne dobih, kojima su dari, uručeni
moji, A ZAHVALNICE OD NIKOGA NE ŽELIM PRIMATI. Nakon ovoga molim one,
nažalost i mnoge, koji ne mogu razumiti ovakove postupke i dila, da
ne daju glasno komentare svoje, puno uvridljive, jer iako ih ja skoro
pola vika slušan i doživljavan, rezignirao se (digao ruke od svega)
još nikada nisan, a i za nikad neću, al mi je žao i puno me čudi, da
nema više ruku ispruženih, koje u druge nemoćne i siromašne ruke udiljuju
dare raznorazne, jer nismo toliki siromasi po kontu i džepu, kolika
nam je pustoš u duši i srcu, pa kad nam SVEMOĆNI podari najbolju prirodu,
onda bi red bija, da uz žuljne i potne (oznojene), oni ča to nikada
ne bjehu, a imaju kruva bogatoga, i ki činu one višje, svjetovne i duhovne
strukture, da puno višje počnu za primjer bivati, jer kad već su libero
(daleko) od teškoga rada, neka baren poštenije kruh svoj zavriđuju,
čineći sve to višjeg i ljuskijeg oko nas ozračja, jer dila njina ulice
nan pune siromašnih po džepu i kontu,“posrnulima” i ohrabrenima na nemoral
svaki. Stoga vi gospodo i drugovi, sa komentarima ni malo umjesnima,
kao i vi koji ih čujete, a prigovor na njih ne pružite, one ruke, potencijalne
ili nakanjene na dobro, zaustavljati ne mojte nikada, 15. 7. 2000. ispred
oltara i volta MAJKE BOŽJE KAMENITIH VRATA, popravljen je prilaz, da
narod ne lomi više noge svoje, i da nam podareno, puno više bude domoljubnog
žara i zanosa, hrabrosti onima, kojima je pod kapu vijuga, nešto više
dano, da budu prvi, koji će progres, puno željni, početi voditi, oli
barjaktari naši dragi biti, pa iako bez stranačke piture (boje) i mrljuha
(mirisa) puno podobnoga, te bi tribali mnog zaslužni borci i radnici,
na čelu sa humanistom Velimirom Srićom, početi i šakama po stolovima
tuči, u čijim se ladicama misecima,(od 20. 7. 2000.) nalaze trudi njihovoga
i našega intelektualnoga_vrhnja, ča će reći programi razvoja za ovu
LIPU NAŠU, koja uz ona "GOSPODARSKA I INA ČUDA" godinama lipo sa osmihom,
sve to više toni u beznađe i apatiju pada sve to dublju i težu, a mladost
naša, koja je, nažalost bez zdravoga hrvatskoga bunta, i ponosa, od
vajkada nama svojstvenoga, trebala bi se onu uru noćnu do 24 sata, kad
veliki meštar Bilić, izvlači iz dobronamjernih našijenaca mnogih, odgovore
vridne, sva skupiti okolo ekrana, pa kad nakon što čuju puno čudnih
stvari, koje ni za virovati nisu ni za dicu, već ujutro mnogim kočnićarima,
birokratima, ne bi tribali dati marendati, prije nego iz ladica izvuču,
ča nam je naš školovani skorup dobrog zacrtao, da bi, iako je tobož,
od jedne strane, oli tima, taj paket razvoja, čim prije ga sunce ogrijalo
i međ puk se nada počela vraćati, kao ono 1990. i u sičnju 2000. i te
te da se i dalje, a ne samo do izbora, mudriji pozivaju na dogovore
često, a zakonom bi utanačiti tribalo, da bivši dužnosnici i svi ki
demokratski dojdu, barem dvi godine nasljednicima svojin, daju svite
(savjete) i preporuke, raznorazne, po dvi ure, svake druge šetemane,
a ne da BOGA molu, da budu gori, nego oni ki su prije bili. DRAGI NAŠI
KOJI POŽELISTE ZASESTI NA TRONE VISOKE, A NE ZNATE, DA TE MEKANE I LIPE
KATRIDE, NISU BAŠ NI LAKE, A NITI LJULJAČKE, I DA ŽRTVU TRAŽU, U POGLEDU
SVAKON, A NISTE KAPACI (JAKI), OSIN ČAST NOSITI, PODMEĆATI ŠKINU (LEĐA),
I STARE GRIHE I PROPUSTE OTKUPLJIVATI, ČESTITOŠĆU I VELIKIM TRUDON,
SVEKOLIKIN, NE MOJTE SE PENJATI, PREMA TOMU, VISOKOMU, POČAŠĆENU TRONU!
Jer samo tako, bez kompleksa inferiornosti (manje vrijednosti), zasukati
rukave lakše će svi i moći i titi (htjeti), i tako brže prihvatiti,
sa manje čuđenja, mnoge ideje moje, koje će uskoro prvi put poletiti
u svu javnost svjetsku, sa naglaskom R A D O S T I S T V A R A NJ A
, uz svekolike R A D O S T I D A V A NJ A, o kojima ni Bilićevi izabranici
ne govoru više, kao o elementu poticaja mnogih, da bi sve više altruističkoga
i kozmopolitskoga svičalo ozračja, i da od sadašnjih 95 % znanaca, bar
50 % ne meću me među lude ljude. Od ovoga svega će se moći puno lakše
osunčati, oli oživotvoriti, u NOVOJ RADIONI NA BOKANJCU, i ugostiteljstvom
na PUNTAMIKI, te pomognite dragi ljudi bez vašega gubitka, BAREM PETICIJOM.
Radio sam uglavnom skale, ljestve, koje su rad odabira drva i najbolje
na cilomu svitu, jer čvorove sa užitkom skupljam, 50 godina, te su velike
količine raznoraznog drva i komada izdvajanih, rad odabira, a pogodnoga
prostora ne imah do sada, da od tog drveta izrađujem i artikle mnoge
druge, stoga zalihe ogromne, kao i poluproizvodi, ako se uskoro ispod
Novog krova, to sve ne obrađivati počne, mogla bi se lako trulež uvlačiti,
od stajanja stajanja, nepovoljnog, pa ni za loženje, ne bi dobro bilo,
a moji danas i žepi i konto, ča su čudom prazni, da nitko niti vjerovati
ne bi smio, bili bi još tanji i puno bjedniji, a koji ne postahu, radi
mojih ispružanih ruku, već zbog ratne štete, povelike, propalih partnera,
u stećaju, a i mnogih onih, "posrnulih" u velama mnogin, a svrži moji,
lipotani, rasplakani bi i žalosni bili, kojih na milione ima, i malih
komadića za suvenire razne, i za desetke tisuća poluizrađenih dalmatiskih
bančića, SVE TO ČEKA NOVI VELIKI PROSTOR ISPOD NOVOG KROVA, NA BOKANJCU,
di će puno mladih ruku sa užitkom velin, rad mnogih razloga više od
25 proizvoda, tržištu nuditi - svitu darivati, i spasiti da i pola vika
sakupljano drvo, bude iskorišteno za stare i nove sve ideje moje, PA
NE DOZVOLITE da se višestruki meštar, puno rano (63 g.) počne lačat
pera, dok još su mu dragi čekić, pila i zvuci mašina, i da ne nagovoren
budeN, rad nevolje vele, uz gusle cilom svitu jade kazivati, sve svoje
i naše, a ča mi preporučaju i Mile i Dane, guslari nam iz Sinja i Dubravica,
koji su ne samo pismon domoljubnom, zamiritali i moje skalice za poklon.
Dragi svite optimist sam kao i vajik do sada, te cilom svitu najavljujem
takmičenje, nikad neviđeno, od postanka ovog našeg svita, tako u šali
i zbilji, kažu prijatelji moji, sa nagradom velom; do kraja svoga vika
litovat će gratis,sa familjom svojom, kod mene u Zadru i Šepurini rodnoj,
prvim biserima uz more na svitu, oni prijatelji novi, ča in nisu smetali
ni poti ni žulji, ako li su sličnu kalvariju svojevoljno prošli, i ako
imaju još force, volje i ideja, te puno životnog iskustva i znanja,
na sve mlađe, s ponosom i žarom prenositi vajik, pa da mi pomognu da
puno mojih ideja i zamisli, ča iz kartilo ono lipo izviruju i na boljitak
u svemu opominju, da lakše po svitu se čuju i vidu i ostvaruju, iz mora
izviruju, u ruke druge, od srca urućuju, oči zacakljuju. Sad vas molim
dragi svite za strpljenja, oli pacencije malo više vaše, TAKMIĆENJE
OVIN ZAPOČINJE! UZ NAGRADU VEĆ VAM NAREĆENU: Rođen sam 15. 4. 1939.
u Šepurini na Prviću biseru od školjo,i bližih i daljih, u tuđoj kućici
u kojoj nikad nitko ni prije ni posli stanovao nije, a ispod su bile
ovce, koze i tovar, da prostiš, moji bliži, i svit stariji, sa zanosom
znaju govoriti, da i prije od osme godine, kruh svoj počeja san isti
(jesti), jerbo i bez kuće i zemlje smo bili, pa sam često frenje oli
klikere od kamena činija, kao i pračke za ptice i za njih san, od kolega
mojih dobivao gliste i ogrce, za ribu loviti te san ih čuvao u stijenama
velim, jer posli nevremena je teško bilo doći do ješke, pa su me stariji
mišćani rado sa sobom na ribanje zvali i kao dobrog ribiča, pa je često
puta veći nizac ribe i od mene bia, pa su žene govorile mnoge: blago
materi njegovoj, onu bolju ribu lipo će prodati, a od one manje za njih
i težake, ča tršje spremaju, dobro će im dojti, pa se i danas čudin
kad sam tako sa puno ribe proša pored šedija di su sidili partijaši,
mlađi i stariji, ki su dite iz prvoga pučke, već krivo gledali i govorili
nešto puno čudno, kajno da san tu svu ribu nekima ukreja (ukrao), pa
nije čudo da smo danas 2001. ovde di i jesmo, jer žrtvu i rad, nažalost,
još nismo počeli vedrije gledati, a kad san i prije šegrtovanja pravia
držala i male bančiće od kužine i slično, komentara se sićan, ke ne
triba nigdi spominjati, a posebno kad san kredenc veliki, lipi napravia,
sve san u rukami i nosili ga do tetine kuće, a u četrnaestoj ja svojoj
godini. Do dvadesete godine san se pet i pol godina ustajao u tri i
po ure, i tri sata dnevno, vozio se brodom do Šibenika, učeći za brodograditelja
i stolara, te mi je često libar u rukami bija, pa sam stoga nekad u
Vodice dritp produžija, i putujući u školj se lipo infišava (zaljubljiva),
te sam do odlaska u vojsku, uz moje prve meštre građevinare: Sokola,
Guštu, Grgu i Tikuline i oca samoukoga, te još kuma Matu,i Tomu Cukrova,
narodne pisnike, ki su za ča vakovoga isto malo"krivi", ma i ponositi,
nekoliko zanata naučija rukami činiti, i dobrovoljnog rada, u svomu
mistu, dao sam više od ijednoga moga godišnjaka, pa sam kao inicijator
i meštar starijima bija, a sa roditeljima, tetom i sestrami, dovršio
sam i kućicu malu, te sam prvi puta u dvadeset i drugoj godini u svoju
sobu leći, spati išao, a mati je, to mještani stariji pričaju, kako
je ono Valerija često puta plačući molila, da prekinem sa radom poslije
pola noći, od 15-e do 20-e godine (1954-59), jer još tri ure, pa će
vapor doći, inkoštati (pristati) za rivu, i skalu od broda baciti na
muja (rivu), pa ćeš jopet, kad usnu čuješ, da je skala udrla u rivu,
probuditi se i gol sa robon i librima, do vapora (broda) balati ,trčati,
"pa leeećiii ooodiii, jer bo ću se od mukeee tvoje, priko rive, mati
tiii, u mooore pojti, zabalati (utopiti se)". U vojsci sam čitao i kada
se moralo spavati, iako je to mnogima kajno robija bilo, a meni je to
prvi odmor bija, pa sam u više od tisuću bečaraca, i kritikane, do veloga
smiha, često dovodia, i najbliže u familji njinoj, a mnoge scenske reportaže
i novine zidne, potpisiva je meštar, nepodobni, a koji se dobrano time
otkupljiva, i za ča san komandovao "na livo", " i ajmo ča, i gremo napri",
pa podučavajući nepismene, i tako sam “grihe" otkupljiva, i umisto prstima,
tajno noću, krug (dvorište) bi metlom lipo počistija, i latinske sentence
i aforizme, di je i nije tribovalo, ja san govorija, pa i pored toga
malo je falilo da i za to nisam kažnjen bija, te sam do dvadeset i druge
godine pročitao oko 500 knjiga, a na uštrb uri od spavanja, i donio
kući desetak paketa vojničkih kofera, punih pribilježaka i knjiga, pa
mještanima na rivi prigoda za šalu: pri dolasku za mojega vojničkog
odsustva, dok san priko strane broda prtljagu dodava, sestrami i prijateljima,
oni dovitljivi su "ma ča to, Toni iz Merike grede, a ne iz vojske nike",
i tada u dvadeset i drugoj godini, na rivi san prvi puta kuša domaćega
vina iz naše konobe, iz pota od materine ruke, ča ga je ispod traveze
(kecelje), iznila uz dirljive riči, ča su oči nekima zacaklile lipo.
Evo, sinko Toni, da ti žedna justa napiju se vina, prvi put iz naše
konobe i tršja ča su ga i tvoje dičije ruke arvale i sa Sokolo prizide
gradile. Ispreplitali su se već dugo interesi tehničke i humanitarne
naravi, pa kako student arhitekture ne uspijem biti, u Zadru sam nakon
ekonomske škole upisao književnost i filozofiju, te satisfakcije radi,
i usto iz stotinu razloga, ča sam se u tujoj kućici rodija (na fitu
- podstanar), i tek u 22 godini, u svoju sobu lega, a bez ijednog stručnjaka,
i savitnika u početku, od projekta do kreveta, u četiri godine redovnih
studija 80 % sa roditeljima i sestrom sam, od 1965.-1969. g. sagradio
kuću, među najvećima u Zadru, 20 X 14 na četiri etaže, a što i moji
najbliži prijatelji i znanci, s čudom se čudiše, i mnogi drugi teško
vjerovaše, otkud motivima toliki "takuljini", u mišićima mladima i škini
(leđima), jer niti jednog centa nismo imali prije prikupljenoga, i zato
hvala starijim Puntamičanima, kumovima nezaboravnima, Mati, Jeli, Baldi,
Frani i Zorki, i prijateljima mnogima, i mojima
od reda profešurima dragima, od Šveleca do Bride i Zenka, koji
su mi sa neviđenom gestom fotografirali dlane, na kima je Franić prvi
kopito osjetio, pri prvome rukovanju 1965. g. i fotografijama tako neobičnih
dlanova mladića, kod svojih su prijatelja, za mene često novce posuđivat
išli, ako si nesiguran, u tanke žepe profešurske, moje, evo ovi dlani,
ne će te traditi (iznevjeriti), rekli bi Pivac, Jakšić, Franić i drugi,
i dobiti ćeš i višje nego šolde svoje, i po cilom svitu, oni su govorili:
"da je više ovakovih dlano, di bi nami i Švicarska bila". Ma tko malo
veću kuću gradi, taj motiku, lopatu, kramp, pilu, čekić, teslu i sikiru
i alate, ča svi uz to gredu, vrlo malo poznavaše oni, i malo im druzi
bjehu dragi. Pa tko od građevinara POVJERUJE, da sam sam samcat,iz razloga
mnogih, opravdanih jer redovan student bijah, i prazni mi bili žepi
moji i roditeljski, svu oplatu, tj. šalunge, postavio do betoniranja,
bez pomoći, od ikoga, U BRK MU KREŠEM, NIT SI MEŠTAR, NITI ČOVIK PRAVI,
stoga još nitko, povjerovao nije, osim onih, koji su čudom gledali tog
mladića od 25 do 29 god. a koji je na rođendan svoj 15.4.1966. g. sam
iskrcao i prenio vagon cementa (200 vreća), oko 30 m daleko od 4 ujutro
do 9 sati, uz materin plač sa šalicama čaja i mlika, uz čuđenje šofera
i susjeda koji su se čudili kako mu sama vrića na rame doliće. Pa prijatelju
iz čitavog svita, ako li si i ti u toj dobi ,juvenilnoj, kao i ovaj
mazgun, takav "luđak" bio, a vrime je mini suknji bilo, i ispite za
faks spremao, uz bok fureštkinja, ča su se došle sunčati na prekrasnome,
zimskom i litnjem,suncu ZADARSKOME, PUNTAMIČKOM, samo vodeki, najumilnijemu,
dojdi, da bukaru vina, bez cukra, svaki svoju mi na dušak ispijemo lipo,
i obećamo, jer nismo jedini, naučiti i ohrabriti mlađe, da i oni činu,
i više, no što smo mi činili, te se kao i mi, počnu, s razlogom, po
svitu puhati i hvalisati, i daj BOŽE, da to čim prije bude,kad se kao
danas, više niki velikim radničkim žuljima, ne bude smijati, a linost,
lopovluk i prevara, umisto nagrade, kruto kažnjavati, pa se nadam, da
ću u NOVOJ RADIONICI naše momke, ovako armižati (formirati), da bi noštroma
(meštra) svoga, ubrzano i pritekli, ma i mnoge, ča nam dohoditi budu,
u razmjenu, od NOVE ĐELANDRIJE i ŠTRALIJE, priko onih, ki su blizu i
sniga i leda, do mladićo, ča ih ono ISUS sa visoka gleda, kako se svi
veselu karnevalu u RIU vrućemu, ma će nam TUKATI (tribati) činiti postelje,
i za pripune plaže, ugodne ležaljke. Pa sada evo, NAŽALOST, nakon 15.
6. 1969. kad sam apsolvirao i umjesto diplome započeo obrt stolarski
i brodograditeljski i uz to se bavismo turizmom, u ratu, u Škabrnji,
pokradoše mi ubojice, uz pomoć moćnika, priko bare male i velike, skala
i ostalog, više od 350.000 DM, a na Boriku mi krmača, koja ne doleti
iz Biljani, oli ti Kistanja, već preko Drine, koju je Buš, da je htio,
zaustaviti moga, a što je Mesić više nego prije danas govorija, pa mi
dobrano razdrmala kuću i porazbijala 180 stakala, i ja sam kažu, jedini
luđak, koji je onda još 1991. odbio primiti pomoć koju su davali, jer
sam naglasio, to je potrebnije braniteljima, Vukovaru i Škabrnji bilo.
PRISILJEN SAM NAKON 33 GODINE-(1968.-2001.) NA ROĐENDAN 15.4.1939. MOJ,
A NA OVAJ USKRS, darivajući pred Stošijom svetom, naš svit i furešte,
MOLITI da moćnima što nam sudbe određujuć naše, podareno bude puno više
ljudskog DOSTOJANSTVA, i obzira prema svima gubitnicima velim, te ih
molim da rad mog gubitka,od 500.000 DM, ustupe mi parcelu na Bokanjcu,
od 55. 000 DM, a dva puta već licitiranu, na sramotu svih moćnika i
doli i gori,i livo i desno, i onih ki u odorama, preskupima govoru,toboš
lipo, pored sve te retoričnosti i elokvencije vješte, učinkovitosti,
sve manje, bijaše, a neki su i sritni, zbog takvoga, današnjega trenda,
jer da je imalo drugačije, ne bi HRVATI sebi davali ovakove lipe epitete
(b, g, i, l, m, l), pa da se ni ovo lito tri i po miseca ne iden "u
Zagreb ličiti", i trg okititi, jer je upravo već dugo godina, i ZLOČIN
I KAZNA, da današnja kuća, Puntamički raj, i dalje" ukrašava", i da
i dalje stoji radiona, uz BORIK privlačni. Da se nisan od rane mladosti
čudija i inat vodija, na uzrečicu staru “A ki se još to sa radon pomoga”
ne bi već kao osnovac, srednoškolac i student, ima žuljeve, kako kažu
moji težaci i ribari, ma tvrđi su mu žulji na rukami nego didu Ivi,
velikom težaku, te san tija da uzričica ne bude niti duga vika, niti
univerzalna. Stoga su odavno ove poruke moje, “A ČA SAN DA I ČA DAJEM
ZA LIPA JUTRA NAŠIH SUTRA” i “BOGATSTVU SE SVEKOLIKOM SVI RADUJTE SVOME
AKO LI SU SUSJEDI VIDILI ZNOJA POŠTENOGA NA GORDOMU ČELU TVOME” i da
nisan ovakav put slidia ne bi se sada mora svitu obraćati nakon 33 godine
ugrađenoga, a nedovršenog i polusrušenog palaca, ZA POMOĆ PETICIJOM.
Nisam hrabar za ovo moliti, zbog kako kažu, da sam i poklonima suicidnima
ruke zaustavlja, jer sam od Borova Naselja do Dubrovnika borcima davaocima
krvi, crkvama i ucviljenima, i drugima više od 600.000 DM vrijednosti
proizvoda, od srca udijelija, a u saznanju da to ni mrav nije prema
slonu, žrtve, onih sa prve crte naših bojišnica, te ću uskoro na svoj
način na trgovima mnogim, a sa pravom i ovo moliti, i vas braćo, svih
vjera na svitu, pomognite, bez gubitka svoga, ovom gubitniku, jer ratna
šteta od 500.000 DM, prema 55.000 DM za parcelu NOVE RADIONE, paradoks
je nigdje neviđeni. U dva Papina posjeta, narodu sam uime Šepurine poklonio
oko 45.000 DM vrijednosti, artikala raznih, krenuvši u Zagreb 1994.
god., za rad SLAVONIJE naše, ucviljene, i 1998. god. iz ZADRA, VODICA,
ŠEPURINE, ŠIBENIKA, CRVENOG KRIŽA 1. 10. na MERTOJAKU, kod ponosnih
davaoca krvi, blizu ŽNJANA, i do 8. 10. performansom na rivi SPLITSKOJ,
blizu SVETOG FRANE, di su fratri zaprimili poklon vele-skale, sa posvetom
našem velom gostu, PAPI, OCU SVETOM. U rodnoj Šepurini, u čast osloboditelja
9. 8. 1995. započeo sam SAN mladenački, i mnogih mještana mojih, izgradnju
četiri km lunga mare oko našeg školja, put i plažu - šetnicu, uz prirodu
lipu, netaknutu, i radio oko 3 miseca, a koju ću nastaviti, kad se radionica
preseli na Bokanjac, u NOVU RADIONU VELU, ŠEPURINA vas zove, na biserne
žale, u hlad maslina i levandi, i noćni đir, uz more. ŠEPURINJANI SE
OSLOBODITELJIMA ODUŽUJU, ČA ĆE NAČINITI OKO ŠKOLJA NAJLIPŠU PLAŽU NA
CILOMU SVITU. Taj moj pothvat novine su popratile mnoge, pa se mnogi
naši veliki patrioti, kao Maglica, Vlahov i drugi nisu obazirali na
lokalne nerazumnikoviće oli duše sitne, te su i dalje domaju svoju dobrano
pomogali i pomažu. Volio bih uskoro ja, zensu, MAGLICI, VLAHOVU, MORIĆU
i drugima u mojoj konobi, vidjeti onog lipog mladenačkog izraza i žara,
a dogodine u puno ugodnijoj konobi, uz pismu, pršut i bukaru, pismu
naše renesanse lipe muški zapivati i s Gordanom svitu nazdraviti, a
posvete na poklon im skalama, svitu predočiti. TONU MAGLICI, zar ča
svaki borac ima lampicu njegovu, glasovitu, ma in je i za ispod kaiša
uvelike dava, i ča će na ZLARINU svomu, raj dovesti i dati, da ga bolje
razumu i slidu, visoki moćnici, VELIKI HRVATI. BORI, ča je braniteljima
svega puno udilija, i narodu ŠEPURINSKOMU, od turizma vrata otvorija.
i da bi saa mišćanima do MATE PAŠKOVA šetnicu stvorija. Našemu NIKI,
mladom mladoženji, zar ča osim ča je za našu lipu, i misto svoje, zdušno
kesu otvorija, i ča želi još puno dobra načiniti, ispod našeg sunca,
i da ga oni, ki ne vidu puno, ne fermaju (zaustavljaju), jer ima puno
pameti, duše i pulca. Nagovoriše me davno prijatelji i profešuri dragi,
da izjave ljudi u pismenoj formi uvažavat počnem, te je do sada oko
3000 ljudi izjavilo da u životu svomenisu sreli radnika većega, a neki
i luđega, te pozivam iz ciloga svita godišnjake i ljude starije, a ko
li su mi slični, neka mi se javu, gibira (pripada) ih nagrada velika.
Po barba Šimi Vodićaninu, "najvišiji si svojevoljni mučenik na svitu
i sa profešurima je skonta, ma proša si više od 150 godin žuljevitog
vika, iako si vajik na libar sa guštom oko nabaciva. Stoga molim MAJKU
BOŽJU KAMENITIH VRATA, da hrabrosti podari onima, kojih sredina proglasi,
fizičkima, radnicima, najvećima, da se ne stidu i ne sramu, što ih usto
i luđacima mnogi nazivaju, i kaj no čudaci odbačeni bjehu, već da im
iz očiju, kao i JURDANI, sija plemenita snaga, i odlučnost u dobru ustrajati,
kao i Picsleru komu sve šaplju ča će govoriti. Na kući sam 1968. g.
postavio jedinstveni simbol na svitu, srce i u njemu čekić i otvoreni
libar, uz poruke protesta i himne: RAD, KRUH, DOSTOJANSTVO, SLOBODA
I PONOS, pa uz Tonove poruke ove, svi vas sretno Zadar zove, a 2001.
još veće, srce sa SOS u njemu, želim postaviti do njega, ma ne rad šoldi,
već više razuma, i iza njih još puno veće srce, 2m2 sa konturima nove
radione na Bokanjcu u 63. god. života, kad su svi godišnjaci odavno
već u mirovini, debeloj, pa mudri produžiše, kao nikad ne mirniji biti,
a ja po cilom svitu, tražin još četiri nova prijatelja draga, oli "mazge",
kako mene zovu poodavno, porad žuljo ma i čudi (naravi), kad ne viruje,
ni žuljima, ni znoju, da oformimo UDRUGU VJEČNIH NEUMIROVLJENIKA, da
bi od sakupljenih tisuća i tisuća suvenira i milione čvorova, svržo,
gropo, gran, najčarobnijih, skrivenih, šumskih lipotana uz dvadesetak
glavnih proizvoda, od toga napravio pravu RENESANSU NA PRVIĆU I PUNTAMICI
mojem drugom dragom zavičaju, a za revanš, što mi je kuća, nad rudnikom
zlata jošte zatvorenim, pa bi dobro bilo, da bi opet prvi cvit bila,
kao i prije petnaest godina, kad je na krovu mome prohodnomu, na trećoj
i četvrtoj terasi, kao nekad, đardin od voća, povrća i cvića lipog bija,
kojega su moji turisti i furešti, pri dolasku i odlasku, s guštom, mrljušali,
pa čuvam knjigu utisaka, od mojih turista, od 1963. do 1989. godine,
sa puno nečujene hvale, i za ča nikad niki, iz moje konobe, praznih
ruku, izišao nije. Uz oko 1300 ucviljenih naših obitelji i boraca što
se od stresa lijeće, i moje skale, najbolje na svitu, dobili su i još
mnogi zaslužni, među njima Jastreb, legenda najveća, obitelji prvih
nam palih boraca, Filip, zar ča čusmo, da su oba pala, i Otto Hasburški,
Sv. Otac, Turska, Kosovo i sada Indija, te Rolling Stonesima slavnim:
sa porukama i posvetama, a za Božić, 1999. g., za 50 vitezova Vukovarskih,
uz napisanih 50 imena, a da bi HRVATINE, ča su in nešto pizentiji žepi,
uplatili koju kunu za Vukovarsko rodilište, a do danas, ni kune, ni
lipe, ako je ono tako željno i puno potrebno, ROLLING STONESI DRAGI
DA STE IMALI NAJBOLJE NA SVITU HRVATSKE, ZADARSKE, ŠEPURINSKE SKALE
NAŠE, NE BI TE REBARA POLOMLJENIH OTKAZIVALI DRAGOCJENE KONCERTE VAŠE,
a kako nismo znali, a pola godine kasne sa koncertom, da imaju imalo
šoldi za kripnu spizu (hranu) i pijaču moćnu, to im Šepurinjani sve
lipo donesu i još svakom po svoje skalice, te sat i pol koncert nam
produžiše lipo, pa ih sretno opet pozivamo. A da su Amerikanci, Japanci
i Evropejci ibu ča (imalo) bogati u svemu, kao mi HRVATI mali, možda
bi i oni toj slavnoj i dragoj družini, ča glasom i muzikom oplemenjuje
sve ljude na svitu cilomu, nekad nešto i oni poklonili bili. Na svakim
skalama posveta im sritno upućena. 2. "Šepurinjanin sa željon da se
sa vašega svakoga koncerta, svaki više čovik vrati domu svome!" 3. Neka
i ove skale kojima se "Interijer Jurić", tvrtka HRVATSKA, glasovita
služi više od 30 g., a i mnogi od nas i u svitu, pomognu da divni melozvuci,
sa usana vaših plemenitošću nahrane sva srca i duše na svitu! 4. Da
bi vaš glas, prijatelji dragi godišnjaci, već odavno omiljen kod svih
i svuda, još veličanstveniji, božanstveniji, očaraniji bio, Toni Šepurinjanin
i Zadranin, donese vam od 10 kila pršut stari ,poveliki, 25 litarsku
demižanu, PRVIČKO-VODIČKOGA crnjaka, kripnog, podosta suvenira sa biserima
divne baštine naše, da vam "treme" što manje bude, a glas vam ostane
gromki, za navijek močni i zvonki do neba. U NOVOJ RADIONICI učinit
će se za naš svit težački i puno skal i gažiol, prostirače za smokve
i grožđe, pa će puno više biti naših lipih smokav, marašaka, bajama,
maraštine, te uz pršut i sir paški i žuticu našu odležalu, jer u nas
je sve kripnije i beričetnije, a posli konobe i učinkovitije, furešti
će pohrliti k nami, iz ciloga svita, stariji i mlađi, i uštediti će
na vijagri, tartufima, kavijarima, e-vitaminima i drugim, jer će svega
biti ča veselje čini, a naturalnoga u hrvatskim najboljima mnogim konobama
našin, pa će nam sezona cile godine lipo potrajati. Prijatelji, dragi
naši, uz lipote i čari ove, i sve draži s naših gora, vraćajte se s
naših žala, mora bistra, i konoba punih pisma i mirisa, sve sritniji,
domu svome, a sa prijateljima našim, novim, dočekujemo vas, sa radošću
ponosnoga domaćina. Kako već naglasih od truda učinjenog, i ča pola
vika skupljao sam drvo svakakovo, a da bi se furešti naši sa poklonima
našim, vraćali domu svome sve više sritniji, izradio sam, i pripremio
milione raznih suvenira, sa posvetama, za sretne dolaske, i odlaske,
na mnogima jezicima, štovanima njinim, te nam se i vraćali sve to više,
uz pomoć dobrotvora već naših poznatih, i oni pomogli, da obalu našu
uredimo više, na obali našoj već poznatoj kao najljepšoj na svitu, tribalo
bi bar još deset NOVIH RTO ZLATNIH iz mora izroniti, i obradovati njima
i sunce i goste, jer mista ima za njih idealnih. Prvog zovem velikoga
našega Maglicu da na zmorašnjoj, a desnoj bandi od svoga Zlarina, prvu
puntu, ala onu na Bolu na Braču, naspe on ispod sunca prvi, jerbo joj
plićak i vitri ne škodu. Kapac san te za ovo moliti, jer ću uz one tri
skale, kad mi u ZADAR dojdeš, jopet nešto tebi pokloniti, i tako uz
svoje glasovite lampe, još više poznat u javnosti biti, i da ustraješ
po posveti onoj na skalami: kad već si dobrotvore veli, ti moj zenso
TONI, za svoju HRVATSKU, otvorija odavno svo srce, kesu i DUŠU, onda
imaj pulca i koraja, svih pitati, ma kakovi to drugovi i gospoda nova
HRVATSKI VITRI I REFULI, U VAŠIMA SRCIMA PUŠU, drugi RT NAŠ ZLATNI,
posli zlarinskoga, neka bude na PUNTAMIKI, mojem drugom dragom zavičaju,
di zimi bure nema, na čuđenje mnogih i sunce je najprivlačnije na svitu,
cilome, jer da je Bog ča takovoga, prije trevija ovde (uspio-htio) stvoriti,
trebao bi nekomu vapor zlata, ki bi tija (htio) takovu PUNTAMIKU za
vajike kupiti, pa neka se svi po svitu pokesaju, ki PUNTAMIKU volu i
poznaju, i da moje suvenire, bančiće i svrže, na tisuće, prijateljima
od sveg srca daju, poklanjaju i daju. Treći RT ZLATNI bija bi red da
na ŠEPURINSKOJ PUNTI DO VODICA ubrzo izviri iz mora najčistijega i najbistrijega
ispod ovog neba, di isto zbrišaje (ne udara) jugo, a bura je daha kratka,
a maeštral malo treso (z boka), malo u provu puše i od Tonovih tri miljuna
svržo i od suvenira mnogih, 3.000. 000 X 5 kuna = NOVI RT ZLATNI PRVIČKI,
evo raja, za misto i svih oko njega, evo novog RAJA, i vodičkima fureštima,ne
bi srići bilo nikad KRAJA. I započeto lungo mare naše prije bi se dovršilo
nego iz mora to zlatno žalo pod suncei zronilo. A četvrti na zmorašnjoj
SUKOŠANSKOJ PUNTI, bija bi isto, kao onaj RT NA BOLU, ča bi čar viši
dalo marini i veloj i krasnoj, a SASOVOJ zvizdi jasnoj, i blagoslov
bi bija, od gori i doli, onom ki u zamislima prvi, tu marinu SUKOŠANSKU
stvori, pa neka oni svi, ča su priko male i velike i bare, pošalju u
kraj svoj dragi, i ne baš tako velike, drage svoje nostalgične milodare,
i tako bar još, nekoliko RTO ZLATNIH, od Mljeta do Krka, najvišega našeg
školja, di zato ima pravoga i pogodnoga mista, bez velog juga i oštre
bure, i da se uklopi u krajolik stari, živnili bi od turizm lešto (brzo),
pa bi nam zavidili susidi, i bližnji i daljni, ča molu Boga, da ne progledamo
brzo i lešto, i ruke i bradu trljaju, za ča još nevidimo, ča imamo,
od Palagruše modre do trave zelene, "jer bo da je nami i deseti dija
od školjo vaših, pozatvarali bimo polovicu od svih tvornic naših", pa
san ih ono odavno molija, a i sad; ALTRUISTI AVANTI: vičite nam izdaleka
i bliza, OVO, da nam popucaju uši, baš od reda svima, a ne smo njima,
najgornjima, oliti gluhima, a od svih tih naših novih bratićo, i unuko,
našeg starca, lipotana, ča se na BOLU od kada je vika, šepuri i s ponosom
puše, rad dara odozgora, falu bi davale sve nam sritne duše, a od kupača,
ča bi baš tu tili dojti, uživati, jer bi i oni barem malo doprinili,
dobili bi šolde, vele, za naš puk mladi, nadareni, iz familija siromašnih,
u skulama najvišima ih školovati, pa da pamet izvozimo svudi, a ne,
kao i do sada, balvane i sirovine mnoge, a zaslužni borci mnogi i obitelji
ucviljene, i ki dice podižu puno, gratis dojti litovati, i tako uz sve
ostalo, BAROMETAR, sve ljudskijega ozračja, ubrzano podizati, svitu,
nadu darivati. suicidnih ne imati,sriću s lica iščitati. I sad za kanatu
(kraj), ma ča kraj AKO LI SI PRIJATELJU SVOJEVOLJNO SLIČNU ŽIVOTNU KALVARIJU
I TI PROŠA, I POKAJA SE NIKAD NISI, I JOŠ SLIČNOG OVAKOVOGA PUNO SMIRAŠ,
A PASA SI ŠEZDESET I TRETU, KOJA SE NA TEBI NITI MALO VIDI, JAVI MI
SE, DA BI BAR DESETAK DANA U GODINI, KOD MENE U ZADRU, U HRVATSKOJ,
GRUDI SNOVA, KAO DRAGI GOST MI DOŠA, IL AKO SI U ČETIRI GODINE REDOVITOG
NEKOG FAKSA, I TI IMA ČELO POTNO (ZNOJNO), I ŽULJNI TI BILI DLANI, DOĐI
K MENI U ZADAR LIPI, DRAGI SVIMA, DA ISKUSTVIMA NAŠIM, I MNOGIH INIH,
OSVIĆU NAM SVIMA SVE SRITNIJI, LIPŠI DANI AKO LI I TI POSLI 63, PO PRVI
PUT U ŽIVOTU, BAR ŠETEMANU, SEDMICU, OD PLANIRANOG ODMORA POŽELIŠ, DOJDI
DA GA SKUPA, KI KOLI DAN, ZASLUŽNO PRODUŽIMO LIPO, E MOJ DRAGI KUTENTNI
(STRPLJIV) SVITE, SA SVIH STRANA OVOG SVITA, OVO JE TEK DJELIĆ KOLIKO
JOŠ U KARTILIMA MOJIM, ČA SU IH ISPRID PUNO CRIKAV, OFRANKAVALI (UZIMALI
SAMI) STARI I MLADI, IMA JOŠ MIRAKUL (PUNO, DOSTA), I ZA NAJSTARIJE,
JOŠ NEČUJENIH, MOJIH IZ MLADOSTI NEOBIČNIH NOVITADI! PA VAS MOLIM, DRAGI
SVITE: SKUŽAJTE, KUMPATITE, NE ZAMIRITE, OPROSTITE, TE ISPRIČAJTE, AKO
LI VAM ČA MRLJUŠI, NA PLAČ, VELI ZORANIĆEV, ZA BAŠĆINOM OVOM DANAŠNJOM.
MA KAD JE OKO NA SVE OVO BACIJA, NAŠ TONI GUĆEV, KI JE PASA SEDAMDESET
I TRETU, I ZNA REĆI I NAPISATI BESIDU VALJANU, ZA OKO I UHO: "MA KAKO
VIDIM, TI SE JOŠĆE SPAMETIJA NISI, JAKO TI JE UZ PILU I PLANJU, PASA
CILI VIK (PROŠA ŽIVOT)", TE MU U MOJEM ŠESTU (STILU), S POGLEDON INFIŠO
(DRITO), NISAN I NEĆU, SVE VIŠE INFIŠAJEN SE, U ŠKOLJ NAŠ, MALI I DRAGI,
LIPI, PA SVE OVO ČININ, DA BAR MALO GANEM, ZAINTRIGAN, POTAKNEN LJUDE
DA NAKON NUĐENJA MOJIH RUKOTVORA, SA BISERIMA OD BAŠĆINE NAŠE DRAGE,
NE VRAĆAM IH NATRAG NA BORIK U ZADAR, I IZ ONIH MJESTA KOJI DOBRANO
DARIVANI BIJEHU, I DA RAD TAKVOGA JADA I NEVOLJE VELE, PLAŽA I LUNGO-MARE,
NAŠE ŠEPURINSKO, NE RASPLAĆU SE VIŠJE OD MEŠTRA IN LUDOG, MA NE SPORAD
NJIH SAMIH, JERBO SAN IM U TEMELJE UGNJIZDIJA NADU: DOJTI ĆE VAM USKORO
PUNO BOLJI LJUDI, KI ĆE DRAŽI VAŠE I LIPOTU, PRONOSITI PO CILOMU SVITU,
NEGO DA NE RONU SUZE, RADI ONOGA, KI JE PUNO PRIJE TIJA (ŽELIO), NJIHOV
PRVI, PRAVI, SA SLIKAMI, AMBASODOR BITI. A SAD, SVITE DRAGI, EVO ISPOVISTI
I OD NAŠE FEŠTE SVETOG ROKA, 16. 8. 1995, IZ ŠEPURINE MOJE RODNE: ZBOG
VAS ĆU VALE, ŽALI, ŠKRAPE I KRUZI, ČA VAS MORETE PROLIJU, TUČU, ZALIŽIJU
I LJUBU, OD SVAKE BANDE, OZDOL I OZGOR, SVE U SVOMU I ŠESTU I FORCI,
ŠEMPRE BITI TANKA TAKULJINA, I KONTA LIŠOGA, ALI ĆUTIM, I OSIĆAN U SVEMU,
NA VRELE PUNINE, I PLIMU PO BURI, BOGATSTAVA I RADOSTI STVARALAČKIH,
SILNIH, JER BO SU SE SNIVALA OZRAČJA, ŽELJA, IZ SNOVA NEDOSTIŽNIH, OD
MLADENAŠTVA INFIŠANOG RANOG.
TONI BUHIN